Zlatna misa don Vlada Markića, svećenika koji hodi s narodom

Na misi je propovijedao slavljenikov nećak, svećenik Dubrovačke biskupije koji se trenutačno nalazi na poslijediplomskom studiju u Rimu, don Ivo Markić. Slavlju je nazočio i dubrovački biskup Roko Glasnović koji je na početku blagoslovio misnicu, dar župljana, u kojoj je zlatomisnik Markić predslavio svoju zlatnu misu.

Brat koji je hodao sa svojim narodom

Propovjednik don Ivo Markić je na početku istaknuo zahvalnost zbog 50 godina svećeničkog služenja don Vlada Markića. „To nije samo broj, već godine ispunjene usponima i padovima, traganjima i lutanjima, sigurnostima i sumnjama, ljubavlju i tugom, prihvaćanjem i odbacivanjem, šalom i suzama. Svim onim što jedan ljudski život nosi sa sobom…“, kazao je te u kontekstu evanđeoskog ulomka o djelovanju u Očevu vinogradu dodao: „Gledajući na njegovo služenje u tim godinama, ne vidimo neku nedodirljivu i nepristupačnu osobu koja bi stajala iznad naroda i upravljala njime. Vidimo brata koji je hodao zajedno sa svojim narodom, kojemu je služio i kojem služi. Vidimo čovjeka koji je unatoč svim mrazovima, gradovima i sušama, ostao i dalje na lozi, pričvršćen na Isusu Kristu.“

Zlatna obljetnica nije samo prigoda za divljenje jednoj osobi i nostalgično i biografsko osvrtanje na prošlost, nego i za promišljanje o tome u kakvom je stanju Očev vinograd, ustvrdio je propovjednik te u nastavku svoga promišljanja govorio o tome.

Naglasio je kako je svatko bitan za „za kvalitetan plod našega djelovanja u Očevu vinogradu“ i kako „nema nikoga tko bi bio važniji“. „Svatko od nas u ovoj župi, u našoj biskupiji i u cijeloj Crkvi je jednako vrijedan. Svi imamo jednako dostojanstvo, i to bez obzira na to kakva nam je povijest bila. Bez obzira na to što smo činili u prošlosti, što činimo sada, kakvi smo trenutno i bez obzira na ono što će tek doći“, kazao je istaknuvši kako „naša vrijednost i naše dostojanstvo proizlaze isključivo iz toga što smo Očeva djeca“ te da upravo zbog toga „svatko od nas ima jednako pravo djelovati“ kao i da „smo potrebni jedni drugima“.

Crkva braće i sestara

U zajednici jednako vrijednih i istih „odgovorni smo jedni za druge“, kazao je nadalje propovjednik i podsjetio na već poznatu promjenu, odnosno kako više ne vrijedi ona slika Crkve kao stroge hijerarhije od vrha pa do dna, od pape pa do vjernika laika/župljana, nego Crkva „uključuje sve osobe jer svi smo mi Crkva“. Pojašnjavajući sliku Crkve prijatelja, i na samome vrhuncu, braće i sestara, istaknuo je: „Prava slika Crkve je ona u kojoj svi mi zajedno hodimo i zajedno putujemo ovim svijetom. Međusobno se pratimo. Nekada će netko biti ispred, nekada će netko biti iza, ovisno o životnim trenucima, o snazi ili umoru, o mogućnostima i trenutnim sposobnostima. Ali to je slika Crkve kakvu želimo i kakva je potrebna ovome društvu. Inače nećemo moći kvalitetno odgovoriti na pitanja i izazove koje ovo naše društvo i svijet stavljaju pred nas. Svi smo mi odgovorni za to kamo idemo, kako djelujemo, kuda hodamo i što činimo.“

Nadalje je propovjednik Markić govorio o brizi jednih za druge i zdravim međusobnim odnosima. „Ako svatko od nas, kao pojedinac, odluči doprinijeti zajednici koja se temelji na odnosima obilježenim međusobnim poštivanjem, brigom, prihvaćanjem naš će život postati slika onoga da drugi vide i kažu: ‘Gledajte kako se ljube!’. No, to divljenje ne bi trebao biti naš cilj. Život u zajednici s navedenim kriterijima služi za boljitak ovoga društva kojeg smo dio“, kazao je naglasivši ulogu Duha Svetoga u ostvarivanju zajedništva.

Razlučivati s Duhom Svetim

Pojasnio je i što znači razlučivati s Duhom Svetim. „Razlučivati s Duhom Svetim znači kroz razgovor, kao zajednica, tražiti ono što je potrebno današnjem vremenu. Znači odgovarati na zahtjeve koji se stavljaju pred nas i koji postoje u stvarnosti. I to kroz razgovor potkrijepljen zajedničkom, ali i osobnom molitvom. No, taj se razgovor ne temelji na tome da postoji samo jedan, takoreći, voditelj. Naprotiv, za stolom za kojim se razgovara svačiji glas je vrijedan. Svačija percepcija ovoga društva i ove stvarnosti je bitna. Svačiji doprinos koristi našem razvoju. Svi možemo biti uključeni. Svi možemo doprinijeti. Svačiji glas vrijedi i time možemo doprinijeti promijeni društva u kojem se nalazimo na bolje jer Duh Sveti je taj koji nas prati tijekom promjene i koji doprinosi životu ove zajednice koja se zove Crkva. Štoviše, jedino u razlučivanju s Duhom Svetim možemo prepoznati ono što je sada bitno.“

Osvrnuo se i na obrasce djelovanja koji su nekada prije donosili plodove i tada su se činili kao dobro rješenje, no ne moraju biti dobar odgovor za izazove ovog vremena. Poznati izraz ‘uvijek se tako radilo’ ne može odgovoriti na pitanja današnjice. „To ‘uvijek’ ne doprinosi konstruktivnom odgovoru. Zapravo, samo doprinosi individualizaciji i odvajanju od ovoga svijeta, što nama nikako nije potrebno, niti je to poslanje Crkve“, ustvrdio je propovjednik Markić i pojasnio: „Njezino poslanje nije odvojiti se od svijeta, nego biti u svijetu, djelovati u svijetu i doprinositi njegovoj promjeni prema kriterijima Radosne vijesti. Zato mi, kao zajednica, zajedno s Duhom Svetim tražimo one potrebite koji su tu, među nama.“

Potaknuo je na traženje potrebitih, počevši od onih u najbližoj zajednici. „Prepoznajmo poteškoće današnjega čovjeka. Idimo mu u susret te aktivno djelujmo kako bismo donijeli promjenu. Ne nadajmo se da u nekim obrascima i načinima djelovanja iz prošlosti možemo pronaći savršeno rješenje koje će biti dobro i za danas. Ne možemo! Nova pitanja, nove poteškoće i današnji čovjek zahtijevaju nove odgovore i aktualna rješenja.“

50 godina svećeništva: „Sve mogu u Onome koji me jača“

Snaga za takvo djelovanje može se pronaći i u proslavi zlatne mise jer ona daje pogled u proteklih 50 godina i značajne događaje koje su u tom vremenu obilježili društvo i djelovanje Crkve. Propovjednik je nabrojao one važnije: hladni rat; početak provođenja Drugoga vatikanskog koncila; život u Jugoslaviji; pad komunizma u Europi i raspad Jugoslavije i stvaranja novih samostalnih država; Domovinski rat i početak novog tisućljeća u kojem je digitalni svijet postao svakodnevnica; ulazak Hrvatske u Europsku uniju; migracijska kriza; pandemija COVID-19, sinodalni proces Katoličke Crkve; pontifikati petorice papa i početak šestoga te umjetna inteligencija koja postaje dio svakodnevnog života. Kao odgovor na pitanje odakle snaga osobi da kroz sve to prođe, ponudio je slavljenikovo zlatomisničko geslo: „Sve mogu u Onome koji me jača“.

Poželio je da u sljedećih 50 godina Crkva i kršćani svojim životom u društvu u kojem su jedna od mnogih ponuđenih mogućnosti, budu „svjedočanstvo Isusove ponude po kojem drugi mogu biti oduševljeni Kristom“ i požele ga izabrati. „Budimo poticaj, a ne teret drugima. Neka naš život, sve ono što on uključuje, naše riječi, naša djela i naše odnose, bude poticaj i poziv drugima. Pokažimo da je Krist najbolja ponuda, da je On taj koji može u potpunosti odgovoriti na naše potrebe i koji nas vodi prema našem potpunom ostvarenju, odnosno spasenju. A da bismo mogli pokazati da je on najbolja ponuda, ostanimo pričvršćeni na Njegovoj lozi. Kao što je zadnjih 50 godina bio pričvršćen naš Vlado, ne svojom savršenošću, već svojom postojanošću, donosimo zajedno plodove Kristove loze u suvremenom društvu“, zaključio je.

Svećenik je kao olovka u Božjim rukama

Biskup Glasnović je na kraju mise zahvalio za 50 godina svećeništva zlatomisnika don Vlada te se osvrnuo na njegovo geslo, misao sv. Pavla: „Sve mogu u Onome koji me jača“. Obilovanje i oskudijevanje sv. Pavla sliči obilovanju i oskudijevanju don Vlada, primijetio je. Njegovih 50 godina služenja Gospodinu, Crkvi i narodu je primjer svima osobito svećenicima, istaknuo je biskup te naveo neke detalje slavljenikovih služenja u Bosni i Hercegovini i u Dubrovačkoj biskupiji. „Svećenik je kao olovka u Božjim rukama, može nastati uistinu puno tog lijepoga za sve one koji ga okružuju, ako je spreman darivati se i staviti se u ruke Božje“, kazao je biskup Glasnović osvrnuvši se i na to kako olovka može otupiti i onda Božje oštrenje olovke može biti bolno. Čestitao je slavljeniku veliki jubilej.

Uime župne zajednice u Lumbardi, prigodne riječi izrekla je župljanka Nikolina Milina zahvalivši župniku „za svaku prikazanu svetu misu, za svaki podijeljeni sakrament, za svaku ispovijed, molitvu i žrtvu…Hvala vam što ste pokazali da svećeništvo ne živi samo za oltarom, nego i među ljudima, u radostima i poteškoćama svakodnevnog života.“ Uime bivšeg i sadašnjeg pastoralnog i ekonomskog župnog vijeća darovala je slavljenika, što su župljani popratili dugim i radosnim pljeskom.

Zlatomisnik Markić je na kraju od srca zahvalio Bogu i svima koji su došli s njim proslaviti 50 godina svećeništva. „Sve što sam kroz te godine činio, činio sam uz Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi koje mi je Gospodin stavio na životni put“, kazao je i preporučio se u molitve vjernika.

U slavlju zlatne mise don Vlada suslavili su generalni vikar mons. Ivica Pervan, svećenici Korčulanskog dekanata s dekanom don Željkom Kovačevićem te svećenici iz drugih mjesta. Na misi je pjevao Mješoviti župni zbor s voditeljem Ivom Batistićem, a nakon mise slavlje se nastavilo u zajedništvu ispred župne crkve. Zlatomisničko slavlje organizirano je u zajedništvu župljana Lumbarde.

Vlado Markić je rođen 1949. godine u Gračacu u Prozoru od roditelja Iva i Jele Džalto. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1976. godine na naslov Vrhbosanske nadbiskupije. U matičnoj nadbiskupiji djelovao je sve do ratnog sukoba 1993. godine zbog čega je došlo do situacije izgnanstva.

S dopuštenjem svog Ordinarija došao je u Dubrovačku biskupiju te je 1997. godine djelovao godinu dana na otoku Šipanu, u župama Suđurđ i Luka, zatim šest godina u Janjini, pa osam godina u Trpnju odakle je jedno vrijeme posluživao i župu Donja Vrućica. Od 2012. godine do danas, župnik je u župi sv. Roka u Lumbardi, a godinu dana je upravljao i župom sv. Nikole u Račišću.

A.T.