Hrvatska je izgubila od Španjolske, ali je pokazala ono što protiv Engleske nije imala

Hrvatskih 1:2 protiv Španjolske na Poljudu pripada ovoj drugoj kategoriji.

Rezultat će ostati zapisan kao poraz. Španjolska je još jednom pobijedila, produžila svoj nevjerojatan niz bez poraza, a Hrvatska je u završnici ostala bez ičega nakon što je Mikel Merino u 88. minuti zabio za preokret.

Ali ako ovu utakmicu stavimo uz onu od prije nekoliko dana, onda se događa nešto mnogo važnije od samog rezultata.

Protiv Engleske Hrvatska je izgledala kao momčad koja ne zna kako odgovoriti. Protiv Španjolske izgledala je kao momčad koja zna da može igrati.

I upravo je to najveća razlika.

Od straha prema hrabrosti

Prije nekoliko dana Engleska je u Rijeci pobijedila Hrvatsku 7:0. Nije to bio samo težak poraz. Bio je to potpuni nogometni raspad.

Englezi nisu Hrvatsku iznenadili ničim posebnim. Kako je i sam Slaven Bilić rekao nakon utakmice, od prve minute zauzeli su gard, bili brži, konkretniji i bolji, dok se Hrvatska uvukla.

Protiv Španjolske dogodilo se upravo suprotno.

Hrvatska nije čekala da vidi što će napraviti svjetski prvak. Izašla je prema njemu.

To je možda najvažnija promjena koju smo vidjeli.

Presing je bio agresivniji. Igrači su bili bliže jedan drugome. Bilo je više trke bez lopte, više duela i, što je možda najvažnije, više odluke da se utakmica ne promatra nego igra.

Bilić je nakon susreta upravo presing, karakter i reakciju istaknuo kao ono čime je bio zadovoljan.

Hrvatska je ponovno izgledala kao Hrvatska

Dugo smo navikli Hrvatsku prepoznavati po jednoj stvari: čak i kada nema najbolju momčad na svijetu, ima sposobnost kontrolirati utakmicu kroz vezni red.

Protiv Španjolske se to ponovno pojavilo.

Ne savršeno. Ne svih 90 minuta. Ali dovoljno da se vidi da momčad ima kvalitetu.

U prvom poluvremenu Hrvatska nije izgledala kao autsajder koji pokušava preživjeti. Izgledala je kao momčad koja vjeruje da može nauditi protivniku.

I nije to samo do dojma.

Bilić je nakon utakmice rekao da je Hrvatska u prvom dijelu, prema opasnostima, imala izrazitu prednost te da je dolazila u prilike i tranzicijom i kombinatornom igrom. Po njegovoj procjeni, na poluvrijeme je Hrvatska trebala otići s većom prednošću.

To je velika razlika u odnosu na Englesku.

Protiv Engleske se Hrvatska raspala pod pritiskom.

Protiv Španjolske je Hrvatska pritisak — barem jedno vrijeme — prebacila na protivnika.

Najviše veseli reakcija

Možda je upravo riječ reakcija najbolja riječ za ovu utakmicu.

Nakon 0:7 bilo je legitimno pitati se što se dogodilo s momčadi.

Je li problem u kvaliteti?

Je li problem u pripremi?

Je li problem u psihologiji?

Je li Bilić izgubio momčad?

Jedna utakmica ne može odgovoriti na sva ta pitanja.

Ali može pokazati jednu stvar: ova reprezentacija nije nestala.

Protiv Španjolske igrači su pokazali da imaju ponos. Da ih nije slomio prethodni poraz. Da mogu izaći pred 32.000 ljudi na Poljudu i protiv svjetskog prvaka igrati otvoreno, agresivno i hrabro.

To nije mala stvar.

Posebno nakon onoga što se dogodilo u Rijeci.

A onda opet – stari problemi

I upravo zato ovaj poraz ne treba uljepšavati.

Hrvatska je imala utakmicu u kojoj je mogla uzeti bod, možda i više. Imala je situacije koje protiv Španjolske moraš pretvoriti u pogodak.

Nakon izjednačenja dobila je veliku priliku ponovno povesti, a onda je Perišićevo isključenje dodatno promijenilo utakmicu. Španjolska je u završnici pronašla način za pobjedu.

Tu se vidi i razlika između dobre i velike reprezentacije.

Hrvatska je pokazala da može igrati protiv Španjolske.

Ali Španjolska je pokazala da zna pobijediti utakmicu i kada ne igra najbolje.

To je razina na koju Hrvatska želi doći.

Zato su ove dvije utakmice važnije od samih rezultata

Bilić je nakon utakmice rekao nešto što bi možda trebalo biti temelj za dalje: ove dvije utakmice treba zapamtiti kao primjer kako se ne treba i kako se mora igrati.

I tu je zapravo cijela priča.

Ne treba zaboraviti 0:7.

Ali ne treba zaboraviti ni 1:2.

Prva utakmica pokazala je što Hrvatska postaje kada izgubi odgovornost, agresivnost i vjeru u sebe.

Druga je pokazala što može biti kada ih ponovno pronađe.

Zato sinoćnji poraz nije razlog za euforiju, ali jest razlog za određeni optimizam.

Hrvatska nije postala bolja reprezentacija zato što je izgubila 1:2 od Španjolske.

Ali je pokazala da može izgledati kao ozbiljna reprezentacija čak i protiv najboljih.

A nakon 0:7, možda je upravo to bio najvažniji odgovor koji je morala dati.

Ne rezultat.

Ne alibi.

Ne objašnjenje.

Nego karakter.