Uoči nove humanitarne akcije "24 sata bez kompromisa", koja će se održati 14. studenoga u Orašcu, najbolja volonterka Hrvatske Maja Andrić s puno topline govori o čaroliji zajedništva, pretvaranju osobne boli u svjetlo za druge te najavljuje dosad najveći i najplemenitiji cilj – veliku obnovu pedijatrije dubrovačke bolnice.
U svijetu u kojem svakodnevno tragamo za inspiracijom, ime Maje Andrić u Dubrovniku stoji kao sinonim za nesebičnost, skromnost i neizmjernu humanost. Ova predivna žena, proglašena i najboljom volonterkom u Hrvatskoj, zajedno sa svojim suprugom Mirkom i timom obiteljske konobe Veranda u Orašcu, svake godine pretvara plemenitost u čistu radost davanja kroz jedinstvenu akciju "24 sata bez kompromisa".
Priča koja je započela 2018. godine kao duboki, intimni odgovor jedne obitelji na teške životne gubitke i golemu tugu, s godinama je prerasla u najveći maraton dobrote na jugu Hrvatske. Njihova neumorna želja za opremanjem dječjeg odjela dubrovačke bolnice iz godine u godinu ujedinjuje ljude svih generacija, dokazujući da se povjerenje, zagrljaji i osmijesi ne mogu kupiti novcem, već se mogu samo darovati od srca.
Uoči pokretanja nove, ovogodišnje humanitarne akcije koja se u javnosti s nestrpljenjem iščekuje, Maja Andrić je u otvorenom i duboko emotivnom razgovoru otkrila kako pronalazi snagu za pomicanje planina, podijelila s nama dirljive trenutke susreta sa sugrađanima te najavila novo, najambicioznije poglavlje ove predivne dubrovačke priče koje započinje sredinom studenoga.
Akcija „24 sata bez kompromisa“ odavno je prerasla okvire Orašca i Dubrovnika te postala simbolom zajedništva i neopisive dobrote. Kada se danas osvrnete na same početke, jeste li uopće mogli zamisliti da će vaša obiteljska konoba postati mjesto gdje se doslovno mijenjaju životi i prikupljaju deseci tisuća eura za dječji odjel bolnice?
Konoba je otvorena kao odraz velike želje mog supruga za imanjem nečega svoga. Nismo mogli ni zamisliti koliko će daleko ova priča otići. Krenuli smo s iskrenom željom da kuhamo domaću hranu, ljudima koji će to znati prepoznati. Nažalost, prve tri godine našeg poslovanja su obilježila tri velika gubitka. Tako da je te 2018. kada je akcija krenula zapravo naš način kako smo mi odlučili reagirati na svu bol koju smo osjećali. Danas, kada vidimo koliko se ljudi okuplja oko istog cilja, osjećamo prije svega zahvalnost. Veranda je samo mjesto susreta, a ljudi su ti koji čine razliku.
Često naglašavate kako kroz ovu akciju ne skupljate samo novac, već i ljude, povjerenje, zagrljaje, osmihe i ljubav. Koliko Vam ta neprocjenjiva podrška zajednice i sugrađana osobno znači i pomaže u trenucima kada umor nakon dugih sati kuhanja preuzme tijelo?
Ta podrška je ono što nas nosi. Dubrovnik ima ogromno srce. Srce koje zna što je bol, ali zna i kako tu bol pretočiti u val dobrote. Kada vidite ljude koji dolaze, volontiraju, doniraju i daju dio sebe, umor postaje manje važan. Posebno me veseli što se mnogi vraćaju svake godine. To znači da smo zajedno stvorili nešto što ljudi osjećaju kao svoje.
Vaša osobna priča duboko je dirnula svakoga tko je za nju čuo. Rekli ste predivnu rečenicu: „Naučili smo živjeti s našom tugom, iz sve te boli mora izaći i neka sreća“. Kako pronalazite tu nevjerojatnu snagu da svoju najveću tugu pretočite u svjetlo i nadu za druge obitelji i bolesnu dječicu?
Neke tuge nikada ne prođu, samo naučite živjeti s njima. Ne mislim da sam posebno snažna. Jednostavno vjerujem da i iz najtežih životnih trenutaka može proizaći nešto dobro. Ako naša bol može nekome olakšati njegovu, onda sve ovo ima još dublji smisao.
Proglašeni ste i najboljom volonterkom u Hrvatskoj, što je priznanje koje potvrđuje veličinu Vašeg srca. Ipak, Vi uvijek skromno ističete rad cijelog svog tima, obitelji i prijatelja. Što za Vas osobno znači pojam volontiranja i nesebičnog pomaganja drugome u današnjem, često ubrzanom svijetu?
Priznanje mi je velika čast, ali volontiranje za mene nikada nije bilo pitanje priznanja. Privilegija je moći pomoći. To je odluka da svoje vrijeme i mogućnosti podijelite s drugima. Iza ove akcije stoji velik broj ljudi, od moje obitelji do naših prijatelja i volontera. Bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.
Svake godine uspješno prepoznajete što je dječjem odjelu dubrovačke bolnice najpotrebnije od monitora za vitalne funkcije do perfuzora i drugih važnih uređaja. Kako izgleda suradnja s bolnicom i kako birate ciljeve za koje ćete se te godine, u kuhinji bez sekunde odmora, neumorno boriti punih 24 sata?
Ciljeve uvijek definiramo u suradnji s liječnicima i osobljem bolnice. Oni najbolje znaju što je njihovim malim pacijentima potrebno. Nama je važno da svaka prikupljena donacija ima jasnu svrhu i da ljudi znaju što smo zajedno omogućili djeci i medicinskom osoblju. Te naravno, da je svaki od kupljenih uređaja u upotrebi. Iskreno za neke se nadam da su što manje u upotrebi, poput stola za reanimaciju ili inkubatora za najosjetljivije pacijente. I sami smo svjedoci koliko su ti uređaji bili potrebni, kada je i jedna moja nećakinja završila u jednom od inkubatora. Žao nam je svake obitelji koja mora svoje tek rođeno dijete gledati kroz inkubator, ali ujedno i sretni što ih imamo, pogotovo kao rezultat naše humanitarne akcije.
U konobi Veranda gosti kroz akciju ne plaćaju račune, već ostavljaju donacije onoliko koliko mogu i žele. Ta razina međusobnog povjerenja danas je prava rijetkost. Možete li s našim čitateljima podijeliti neki poseban trenutak, poruku ili susret s donatorima koji Vam se trajno urezala u pamćenje?
Svaka žena koja je izgubila dijete, a došla je do mene i taj dio sebe podijelila sa mnom tog dana u jednom kratkom zagrljaju. Te suze žena, koja te u potpunosti razumiju me svaki put dirnu i ostave dubok trag na meni. Teško je izdvojiti jedan trenutak. A još me posebno dirnu djeca koja donesu svoju ušteđevinu ili ljudi koji daju malo, a znate da su dali od srca. Tada se još jednom podsjetim da vrijednost donacije nije samo u iznosu, nego i u namjeri s kojom je darovana.
Nakon svega što ste prošli i pokrenuli, koja bi bila Vaša najvažnija poruka za sve one koji prolaze kroz teške životne trenutke, tragedije i gubitke kako napraviti onaj prvi, najteži korak prema naprijed i pronaći smisao u pomaganju drugima?
Ne postoji pravi način ni određeno vrijeme za preboljeti gubitak. Svatko mora pronaći svoj put. Meni je pomaganje drugima donijelo osjećaj smisla, ali to ne znači da je tuga nestala. Naučila sam da čovjek može istovremeno nositi svoju bol i pronaći razloge za radost.
Za sam kraj, naši sugrađani s velikim iščekivanjem prate vaše aktivnosti. Možete li nam najaviti novu humanitarnu akciju koja je pred nama kada će se održati, što pripremate u Verandi i koji je krajnji cilj ovogodišnjeg maratona dobrote?
Vidimo se 14. studenoga u Verandi, na još jednom zajedničkom druženju koje traje puna 24 sata. Ove godine pred nama je naš najveći projekt do sada – obnova pedijatrije dubrovačke bolnice. Cilj je velik, ali vjerujem u ljude koji su svih ovih godina pokazali koliko možemo kada se udružimo. Veselimo se svakome tko će biti dio ove priče.
_thumb.jpg)
