Marino Darsa: Hajdarhodžićev hommage Držiću kao priča o današnjem Dubrovniku

U pjesmi "Marino Darsa" Igor Hajdarhodžić Marina Držića ne prikazuje kao književnog velikana iz školskih udžbenika, nego kao čovjeka kojega su suvremenici smatrali protivnikom poretka. Kroz motive novca, moći, izdaje i odlaska iz Grada, Držić postaje ogledalo suvremenog Dubrovnika, dok završni stihovi — "spremaju ti otrov i spomenik da sjeća te se Dubrovnik, zauvijek" — sažimaju sudbinu ljudi koje su tadašnji vlastodršci za života proglašavali protivnicima, a kasniji naraštaji slavili kao velikane.

Pjesma počinje gotovo intimno. Držić silazi niz skaline, prolazi poznatim ulicama i susreće ljude iz svoje družine. Nije riječ o povijesnoj figuri na postamentu, nego o živom čovjeku koji dijeli svakodnevicu sa svojim sugrađanima. "Cijelu noć si pisao Marine, njihove živote, tuge, sudbine", pjeva Hajdarhodžić, podsjećajući da je upravo život običnih ljudi bio temelj Držićeva književnog svijeta. No kako pjesma odmiče, postaje jasno da njezina tema nije samo renesansni Dubrovnik. Nakon odlaska Marina Držića slijedi možda i najvažniji stih cijelog djela: "Ne vraćaj se, Marine, u ove krajeve, tu nema nikog od naše družine. Nać ćeš samo puste trgove, rijetke ljude što te ne pozdrave, čuvaj ih se Marine."

U tom trenutku Držić prestaje biti samo povijesna osoba i postaje simbol Grada koji je ostao bez svojih ljudi. Slijedi još izravnija kritika: "Takno si mu dukate, a oni su ime svoje, svoju riječ i čast prodali za zlatnike, za vlast."

Držićev sukob s dubrovačkom vlastelom tako prerasta u širu priču o odnosu prema novcu, interesima i političkoj moći. Upravo zato završni stihovi o „protivniku, urotniku i izdajniku” ne zvuče kao povijesna lekcija, nego kao univerzalna priča o svakome tko se usudi propitivati postojeći poredak. Posebnu dimenziju videoradu daje i pojavljivanje Slavena Tolja. Jedan od najznačajnijih suvremenih dubrovačkih umjetnika pojavljuje se upravo tijekom završnih stihova o "otrovu i spomeniku", dok kadar vodi prema prostoru Galerije Dulčić Masle Pulitika. Teško je izbjeći dojam da je riječ o promišljenoj vizualnoj referenci na pitanje kako Dubrovnik pamti svoje umjetnike, kritičare i buntovnike.

Nije slučajno ni to što pjesma dolazi upravo u godini kada Dubrovnik obilježava 500 godina od prvog poznatog pisanog spomena Marina Držića. Pet stoljeća kasnije, pitanja o odnosu prema moći, novcu, časti i onima koji se usude govoriti protiv većine očito nisu izgubila na aktualnosti. U tom smislu "Marino Darsa" nije tek glazbeni spot niti biografska posveta najvećem dubrovačkom komediografu. To je umjetnički rad koji kroz Marina Držića postavlja pitanje odnosa Dubrovnika prema vlastitim ljudima — od 16. stoljeća do danas. Pitanje koje možda najbolje sažimaju upravo stihovi iz završnice: najprije otrov, a potom spomenik.