Gdje je građanska hrabrost!?"

Šokantni slučaj vršnjačkog nasilja u školskom autobusu u Župi dubrovačkoj zgrozio je javnost, a još više je osim samog slučaja zgrozilo zabijanje glave u pijesak i nepostupanje institucija koje bi trebale reagirati u ovim situacijama.

Naime, ne samo da slučaj nije prijavljen policiji nego osnovna škola koju pohađa učenik koji je počinio nasilje, nije napravila ono što je trebala, a to je prijaviti slučaj nadležnom Centru za socijalnu skrb. Zapanjujuće je da se na razini godine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji prijavi samo pet slučajeva nasilja među djecom, a znamo da je brojka kudikamo veća.

Borba nije ispunjavanje forme

Zašto šutimo? Zbog čega odgojne ustanove ne postupaju u ovakvim slučajevima kako bi trebale i kako su to u konačnici dužne? Boriti se protiv nasilja ne znači obući rozu majicu i slikati se uz parole "Stop nasilju". 

Podsjetimo, majka zlostavljanih dječaka je na društvenim mrežama opisala u detalje gnjusan čin vršnjačkog nasilja i omalovažavanja nad svoja dva sina. U tom autobusu, kako je navela, nitko nije reagirao. Vozač autobusa, nakon što mu se dijete požalilo, rekao je da se ne želi miješati i nastavio dalje voziti. Jer će, kao, izgubiti posao.  Što reći na sve to?

Djeca su došla doma istraumatizirana i uplakana, cijeli dan im je trebalo da se smire. Obaviješten je ravnatelj škole, a i roditelji dječaka, napisala je majka.

"Ako se ne pokrene nešto u vezi sigurnosti djece u školskom autobusu spremna sam ja uzeti stvari u svoje ruke jer moja djeca nisu vreće za udaranje i gušenje. Ne želim čuti samo ispriku i nikome ništa! Danas je Dan ružičastih majica s porukom STOP VRŠNJAČKOM NASILJU i ne želim da i jedno drugo dijete završi u crnoj kronici. Jučer su moja djeca, sutra ne daj Bože vaša", apelirala je majka dvojice dječaka.

Krajnje je vrijeme da se nešto učini! 

Dakle, nitko od odraslih osoba nije reagirao na ovaj slučaj.

Komentar na sve to zatražili smo od psihologinje dr. Gordane Buljan Flander, ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, koja je prošle godine upravo u Dubrovniku održala tribinu na navedenu temu. 

"Ne ulazeći u konkretan slučaj apsolutno me ne čudi da se događaju takve situacije s obzirom da ravnatelji, stručne službe i nastavnici vrlo često reagiraju na način da pokušaju riješiti problem samo unutar škole, a ne ono što su dužni prema protokolu o postupanju kad je riječ o nasilju - obavijestiti ostale nadležne institucije. Ono što je jako važno je da ti nastavnici znaju da, ukoliko se pojavi i najmanji oblik nasilja u školi, ili u krajnjoj liniji i izvan škole, a radi se o njihovim učenicima, oni su dužni obavijestiti nadležni CZSS, jer je CZSS taj koji može ući u obitelj, niti možemo mi kao zdravstvena ustanova niti škola kao obrazovna ustanova!", uzrujanim tonom kazala nam je dr. Buljan Flander.  

Prema njezinim riječima, Centar za socijalnu skrb sukladno svojim ovlastima može vidjeti je li ta djeca, mali počinitelji, i sami imaju neki probem u obitelji, je li i njima potrebna pomoć, da od maloljetnih počinitelja ne postanu punoljetni počinitelji.

Djeca ne mogu sama sebe zaštititi 

Isto tako mogu uputiti djecu žrtve i obitelj žrtve u daljnji tretman zaštite djeteta. Djeca sama ne mogu sebe zaštititi, potrebno je da se uključe odrasli! 

"Uopće me ne čudi što se to dogodilo u Dubrovniku zato jer sam na zadnjoj tribini koju sam održala u Dubrovniku prije nekoliko mjeseci, a prije mene je predavanje održala upravo ravnateljica CZSS koja je dala podatak da je od svih škola dobila - pet prijava. To vam jasno daje do znanja da škole šute. Ne reagiraju adekvatno i ne štite žrtve i krajnje je vrijeme da se u Dubrovniku započne akcija edukacije, kampanje, bilo što sistematski što će obuhvatiti sve škole, kako bi imali građanske hrabrosti i profesionalne odgovornosti zaštititi žrtvu!", rekla je dr. Buljan Flander i najavila još jedno predavanje u Dubrovniku ovoga proljeća.

Realno, da majka se majka zlostavljane djece nije obratila Facebooku, nitko za ovaj slučaj ne bi znao niti pisao. Opet bi još jedno vršnjačko nasilje prošlo "ispod radara" s uobičajenim odmahivanjem ruke - to su djeca, samo se svađaju, toga je uvijek bilo i toga će uvijek biti. Malo razgovora s pedagoginjom za ispuniti formu i to je to. 

Nadamo se da će obrazovne ustanove ipak reagirati kako su dužne u ovim slučajevima i da će se ovakve stvari početi prijavljivati kome trebaju i tretirati kako bi se najslabiji pripadnici našeg društva zaštitili.