Linearni model za vladiku Kirila – ili ga štiti mantija?

Srpska pravoslavna crkva i njezini predstavnici u Hrvatskoj godinama govore o suživotu, dijalogu, pomirenju i izgradnji međusobnog povjerenja.

Takve smo poruke često slušali i od nekadašnjeg zagrebačko-ljubljanskog mitropolita, a današnjeg patrijarha Porfirija.

A onda dođe ispraćaj Ratka Mladića.

I među crkvenim velikodostojnicima pojavi se čovjek koji danas upravlja Mitropolijom zagrebačko-ljubljanskom – episkop Kirilo Bojović.

Pritom treba reći nešto vrlo jednostavno: Kirilo je imao izbor.

Nitko ga nije tjerao da ode na ispraćaj Ratka Mladića. Nije ondje završio slučajno niti ga je na to obvezivala njegova služba u Hrvatskoj. Otišao je svojom odlukom.

Njegovo ime nije navedeno na službenom popisu episkopa koji su sasluživali na obredu.

Ali fotografije postoje.

I objavljene su na službenim stranicama SPC-a.

Na njima je Kirilo uz ostale crkvene velikodostojnike, a na jednoj rukom dodiruje Mladićev lijes.

I što ćemo sada?

Prije samo nekoliko dana hrvatska je policija upravo na dubrovačkom području postupala prema stranim radnicima koji su na društvenim mrežama odavali počast Ratku Mladiću.

Trojica državljana Bosne i Hercegovine nepravomoćno su proglašena krivima, a policija je najavila ukidanje njihovih dozvola za boravak i rad te otkazivanje boravka u Hrvatskoj.

Poruka države bila je jasna: veličanju pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca u Hrvatskoj nema mjesta.

Dobro.

Ali onda kriterij valjda mora vrijediti za sve.

Ne tvrdimo da su te dvije situacije pravno identične. Ali teško je objasniti da je odavanje počasti Ratku Mladiću dovoljno da građevinski radnik ostane bez prava boravka i rada u Hrvatskoj, dok se istodobno ne postavlja ni pitanje postupanja visokog predstavnika SPC-a koji djeluje u Hrvatskoj.

Je li razlika u djelu – ili u tome što jedan nosi radno odijelo, a drugi mantiju?

Zato bi bilo zanimljivo čuti hrvatsku vlast.

Hoće li i u slučaju Kirila primijeniti toliko hvaljeni linearni model? Hoće li nadležne institucije barem provjeriti njegov status u Republici Hrvatskoj i postoji li u njegovu postupanju išta relevantno za taj status?

Ili linearni model ipak ima poneku krivinu?

Ostaje i pitanje dijaloga i pomirenja.

Kako nakon ovoga uvjerljivo govoriti o ekumenskom pomirenju?

Pomirenje ne znači zaboraviti tko je Ratko Mladić niti pravomoćne presude međunarodnih sudova ostaviti pred vratima crkve kako bi unutra vrijedila neka druga povijest.

Kirilo je imao izbor i napravio ga je.

Nitko ga nije tjerao na ispraćaj Ratka Mladića. Odluka je bila njegova, baš kao što je njegova i odgovornost za poruku koju je tom odlukom poslao prema Hrvatskoj.

A hrvatska država sada ima svoj izbor – hoće li kriterij biti isti za sve ili će se pokazati da linearni model ipak ima poneku krivinu.

Uostalom, za Kirila nema straha.

Ima gdje otići, ako mu je Mladić drag.