U moru svega i svačega što nas okružuje, u moru informacija koje svakodnevno dolaze do nas htjeli mi to ili ne, u moru reklama koje nas „bombardiraju“ na ovaj ili onaj način nije ni čudo da u jednom trenutku jednostavno podvučemo crtu i kažemo – sad je dosta.
Dosta je bilo, jednostavno više ovako ne ide. Ali, (prerano je ovoga puta došao, znam) i kada je podvučemo, što i kako dalje? Nekako, najprirodnije nam se nametne izlaz ili bijeg u vrijeme koje je pripadalo nama, u sjećanja na drage ljude, trenutke koji nam redovito izmame osmijeh na lice i naravno sve ono na čemu smo gradili svoj svijet baš kao i sve ono što smo mislili da će taj svijet postati. Je li? Pa i ne baš.
Naletjela sam neki dan na iznimno zanimljivo promišljanje koje će u ovom slučaju biti i veliki dio ovoga teksta (s potpisom naravno), ali me je upravo to ponukalo da još jednom zastanem i osvrnem se na lijepe godine koje su iza mene i na činjenicu da je sve manje i manje mojih dragih ljudi oko mene. Valjda su to oni prijelomni trenutci u životu kada shvatiš kako tvoj mir, tvoj dobar osjećaj, tvoj osmijeh i tvoje vrijeme u konačnici nemaju cijenu već iznimnu, iznimnu vrijednost. Ne znam kako vi, ali u posljednje vrijeme nekako me često „uhvati“ ta melankolija, neka želja za resetiranjem, ne isključivo osobnim, ali u nekom trenutku zašto ne i takvim...Međutim, ovo je želja za resetiranjem koje bi svijet vratilo na one postavke mnogima neobične i skoro pa neodržive, a ustvari iznimno važne, dobre, kvalitetne jer uključuju ljude...ljude koji kako kaže jedna divna pjesma (inače čisti zimzelen), trebaju ljude. Nije ni čudno da se mnogi, doduše uglavnom oni generacijski mi bliži, rado pronalaze u ovim zapisima, nije čudno. Ono što je čudno jest kada se prijatelji druže, kada se ljudi bezrezervno vole, kada su ljudi – ljudi.
“Da, živimo u kreativnim vremenima.
Medicina je toliko napredovala da praktično niti jedan čovjek nije potpuno zdrav. Država je toliko moćna da više nitko nije slobodan. Oko nas caruje demokracija, što znači da puno nekompetentnih bira malo korumpiranih. Danas najbolji sportaš, glumac ili pjevač, zarađuje tisuću puta više od najboljeg učitelja, odgajatelja ili liječnika. Materijalno bogatstvo prati duhovna praznina. Gradimo sve više zgrade, a prag tolerancije nam je sve niži. Gradovi se šire, a pogledi na svijet sužavaju. Kupujemo više stvari, ali u njima manje uživamo.
Povećava se površina stanova u kojima živi sve više samaca. Obitelji su bogatije, ali se parovi češće razvode. Raste broj lijepih kuća i razorenih domova. Tehnološki napredak nam štedi vrijeme kojeg imamo sve manje. Naučili smo žuriti i zaboravili strpljivo čekati. Raste broj stručnjaka i neriješenih problema. Obrazovaniji smo, ali ne i mudriji. Više znamo, a slabije prosuđujemo. Raste broj humorističkih serija i bolesnih od depresije. Stalno se ljutimo, stalno smo umorni. Mozganje pred knjigom zamijenili smo vegetiranjem pred ekranom. Živimo duže, ali ispraznije. Okruženi smo brzom hranom i sporom probavom. Trećina čovječanstva umire od gladi, a trećina od bolesne debljine. Imamo na stotine Facebook prijatelja i nijednog pravog. Raste broj visokih ljudi i sitnih duša. Često se svađamo, rijetko volimo, s lakoćom mrzimo. Dobar ukus je zamijenio šund. Masovna kultura stvara masovne histerije i masovne ubojice. Posjećujemo udaljene planete i asteroide, a ne poznamo najbliže susjede. Centar našeg života postao je šoping centar. Ponosno jedemo "zdravu hranu", a puštamo da nam mediji truju duh. Sve je više informacija, a sve manje prave komunikacije. Svemu znamo cijenu, a ničemu vrijednost. Uče nas zaraditi za život, ali ne i živjeti. Nekad smo stvari trošili, a ljude voljeli, danas je obrnuto.”
Dr Velimir Srića
Nakon ovoga, mogu samo reći…
Adio vam!
_thumb.jpg)
