Nova kolumna Suzi Sokol: Meštri – za sve su imali rješenje

Nekad smo gledali imati što više tzv. “bunkera“, ormara od poda do krova kako bi se sve ono silno blago od posteljine do razno raznih ukrasa, više nepotrebnih no potrebnih, moglo smjestiti. Danas – e danas je neka druga priča...gledamo kako minimalizirati sve oko nas, imati ono osnovno i to je to. 

Zašto vam sve ovo govorim? Evo, sjedim za trpezom, trenutačno jedinom u kući i pokušavam barem nešto raditi dok se namještaj montira. Svako malo bacim oko i bome stvara se...ormar ili neka njegova modernija i manja verzija je već gotov, čeka finalizaciju, sklapa se i otvorena stalaža... Ali ono što vam želim reći jest da sam ponekad fascinirana kako neki ljudi i danas tako spretno i vješto rade i imaju dovoljno korađa za učiniti sve što treba, i što znaju i ne znaju. Ma znaju, znaju i ne boje se uprtiti se. Ali, koliko ih je još takvih, za zapitati se je... 

A nekad...e sad kreće ona priča u kojoj su sjećanja, a u mene ih ima poprilično i neizmjerno mi je drago da postoje i da su moja, tj. da sam bila dijelom dok su se na neki način stvarala. Naravno riječ je o ljudima koji su znali sve i svašta, a u Gradu si mogao u svaka doba nać pravoga meštra za učinjet sve što ti treba bilo da je riječ o nekom popravku koji naizgled je banalan i jednostavan, ali kad se ne razumiješ onda ti je sve teško i ništa nije banalno ili trebaš dat na popravak nešto, od ombrele do crevlje, da ne govorima o satovima koji su imali svoje meštre ...i da, svak je imao svog „najboljeg“ meštra, svog najboljeg urara, maranguna, svak je imao nekoga kome je bezrezervno vjerovao.

I nije trebalo razmišljati hoće li se što moć popravit ili pronać...za sve je postojalo rješenje jer su u Gradu bili ljudi od zanata, ljudi koji su toliko voljeli to što su radili da im je najveća nagrada bila dolazak u butigu, radionicu...dolazak i povratak. A ako mislite da se u toj butizi samo popravljala ombrela, lijepila crevlja ili popravljao patent – varate se. U tim butigama, radionicama, prostorima...kako god ih nazivali, bio je život. Ti su meštri od zanata uvijek imali pokoju mudrost za podijeliti s vama, a znali su koju i o svemu što se događalo u Gradu i oko njega pa bi takvi susreti bili puno više od popravka, zamjene, kupovine...Bile su to one kafe bez kafe.

Zbilja je u Gradu bilo toliko meštara od zanata...bilo. A danas, mislim se u sebi dok gledam kako gospar pažljivo radi (jer on je jedan od onih koji ima korađa, koji se razumije i koji jednostavno zna iako nije meštar - meštar) i danas ima meštara, ali...e taj ali, ima svoju težinu. Meštar se nekada pisalo s velikim M...ljudi od povjerenja, ljudi od iskustva, znanja, ali i poštenja. Nema ih vele više, ostalo je tek nekolicina onih kojima su njihovi očevi ili djedovi prenijeli ljubav ka toj predivnoj umjetnosti jer ona to i jes, nekolicina onih koji su svjesni kako je biti meštrom, pravim meštrom ustvari jedna divna osobina.

Uglavnom sam imala sreću kada su meštri u pitanju. Ponavljam danas ih je malo, a pri tom mislim da one meštre za koje si znao sa sigurnošću reći da će znati naći rješenje. Malo ih je jer se vrijeme promijenilo, jer su godine sustigle i jer se nekada učilo i cijenilo naučeno. Danas, neko je drugo vrijeme, a pojavom mreže svih mreža, svi su postali meštri, ali oni od brzih rješenja koja uglavnom završe ne popravkom nego kupnjom novog potrebnog predmeta. 

Da bi sve imalo ipak nešto bolji kraj, mora se priznati kako još uvijek ima ljudi koji su spretni i jednostavno znaju sve napraviti, pa te podsjete na nekadašnje meštre od zanata koji su se itekako cijenili. A tako je lijepo gledati kako se stvara nešto novo ili popravlja staro (Ona je to jako voljela). 

Adio vam!