Gradonačelnik Grada Dubrovnika Mato Franković održao je govor na ceremoniji otvaranja 77. Dubrovačkih ljetnih igara. Govor donosimo u cijelosti:
Poštovane sugrađanke i sugrađani, uvaženi gosti, dragi umjetnici i prijatelji kulture,
večeras smo ponovno, uz budno oko svetog Vlaha, okupljeni pod ovim dubrovačkim nebom koje je stoljećima svjedočilo smjeni naraštaja i epoha. Na ovim kamenim pločama, koje pamte korake ljudi, rađanje velikih ideja i odluke koje su oblikovale sudbinu ovoga Grada, otvaramo festival koji je odavno prerastao granice umjetnosti i postao neodvojivim dijelom identiteta Dubrovnika, njegova hrvatskog bića i europske kulturne baštine.
Nema mnogo gradova na svijetu koji imaju privilegij da im umjetnost nije gost, nego stanovnik.
Dubrovnik je jedan od njih.
Večeras, međutim, ne otvaramo samo još jedne Igre.
Otvaramo još jedan razgovor s Gradom.
Jer Dubrovnik je jedan od rijetkih gradova na svijetu u kojem umjetnost nije bijeg od stvarnosti. Ona je oduvijek bila način na koji Grad razgovara sam sa sobom. O svojim pobjedama i porazima. O svojim vrlinama i slabostima. O svojoj prošlosti, ali još više o svojoj budućnosti.
I zato nas Dubrovnik i večeras pita isto pitanje koje postavlja već stoljećima:
Jesmo li ostali vjerni mjeri koja ga je stvorila?
Dubrovnik nije tek mjesto na karti svijeta. Nije razglednica ni prolazna destinacija. Dubrovnik je prostor koji pamti. Prostor koji oblikuje ljude jednako koliko ljudi oblikuju njega.
Dubrovnik je ideja.
Dubrovnik je sustav vrijednosti.
Kroz stoljeća je Dubrovnik uvijek bio suočen s istim iskušenjem. Iskušenjem da trenutačni interes postane važniji od općega dobra. Mijenjala su se vremena. Mijenjali su se ljudi. Mijenjale su se okolnosti.
Ali kušnja je uvijek ostajala ista.
Naši su joj preci odolijevali.
Još je Dubrovački statut u 13. stoljeću jasno pokazao kako interes pojedinca nikada ne može biti iznad interesa zajednice. Nakon velikog požara 1296. godine naši preci nisu prepustili obnovu slučaju ni stihiji. Kuće su dobile svoje dimenzije, ulice svoj red, a prostor svoju svrhu. Znali su da Grad ne traje zato što neprestano raste, nego zato što zna gdje treba stati.
Znali su da se Grad ne uništava samo ratovima ili prirodnim silama.
Grad se može izgubiti i onda kada zaboravi tko je.
Zato su ostavili pravila koja nisu ograničavala slobodu.
Ona su je čuvala.
Danas, kao i mnogo puta kroz našu povijest, vode se rasprave o tome kakav Dubrovnik želimo ostaviti iza sebe. Čuju se različiti glasovi, različite ideje, različiti interesi. Ponekad glasni i nametljivi, okupljeni oko jednostavne poruke: '' Moje, moje, samo moje.'' Kao da sutra ne postoji. Kao da iza nas neće doći nove generacije kojima ćemo predati ovaj Grad.
Ali, Dubrovnik nas uči drugačije.
Naši preci razumjeli su da mjera nije prepreka razvoju. Ona je uvjet trajanja , a ne ograničenje stvaranja. Znali su da Grad koji želi trajati mora imati hrabrosti reći DOSTA, tamo gdje bi drugi rekli još. Možda je upravo u tome najveća lekcija Dubrovnika, da se vrijednost prostora često nalazi upravo u neizgrađenom dijelu, u PRAZNINI, u SLOBODI. Jer svaki zid, svaka ulica i svaki pogled prema moru ili kamenu nose u sebi granicu koju treba razumjeti, a ne prelaziti.
Postoje gradovi koji se mjere veličinom.
Dubrovnik se mjeri trajanjem.
Mi nismo vlasnici ovoga Grada.
Mi smo njegovi privremeni čuvari.
I zato nije pitanje koliko još može stati u Dubrovnik.
Pitanje je koliko GRADA mora ostati da bi oni koji dolaze nakon nas mogli osjetiti isti ponos koji osjećamo mi večeras.
Neka nas ova večer podsjeti da prostor nije tek kulisa našeg života, nego mjesto u kojem se oblikuju naše vrijednosti, naše uspomene i naš identitet. Neka nas podsjeti da je čuvanje prostora najtiši, ali možda najvažniji oblik iskaza ljubavi prema Gradu.
Nekoliko koraka od nas stoji Orlando, simbol slobode i dostojanstva.
Iznad naših glava uzdiže se Imperijal, trajni podsjetnik da sloboda nikada nije bila darovana, nego izborena.
Na toj su stijeni hrvatski branitelji obranili ne samo Grad nego i pravo da se večeras ovdje okupljamo, stvaramo, govorimo, pjevamo i sanjamo.
Njima dugujemo vječnu zahvalnost.
A nama ostaje odgovornost da slobodu koju su oni obranili sačuvamo mudrošću kojom su je naši preci stoljećima čuvali.
S tom mišlju, s osobitom čašću i ponosom, proglašavam 77. Dubrovačke ljetne igre otvorenima.
Živjela umjetnost.
Živio Dubrovnik.
I neka vječno živi njegova sloboda.
_thumb.jpg)
