Nova kolumna Suzi Sokol: Dom nije mjesto, dom je osjećaj

Da, ne biste vjerovali, postoje i godišnji odmori. Doduše, neće biti putovanja, ali odluka je pala, sat će biti u drugom planu...i jest.

Ne znam kako vi provodite godišnje odmore, a pri tom mislim na one koje provodite doma, bez putovanja i nekih posebnih planova. Već sam, ako se ne varam, jednim našim susretom dotaknula se takvog godišnjeg odmora koji u mom slučaju znači, očisti ovo, dotjeraj ono, baci jedno, baci drugo...i tako u krug. Poznato? Znam da jest. Ali, valjda treba biti i takvih dana... I sad se vi pitate gdje su ta sjećanja koja nas povezuju?

Naravno da ima nešto i u tom „biti doma“ odmoru, nešto što dozove sjećanja. Zamislite da ostavite svu moguću tehnologiju sa strane, mobitel, tablet, laptop, kompjutor pa čak i televizore bez obzira bili oni veliki ili mali. Zamislite da se jednostavno prepustite igri. Dobro ste čuli, igri ili igrama. Ma koliko vam to čudno zvuči, vjerujte na riječ kada kažem da je to, osim što je jedno divno vrijeme provedeno s dragim vam ljudima, ujedno i lijek.

Protekla godina bila je sve samo ne nešto dobro, bila je teška i duga kao vječnost, a kad bolje promislim, vječnost je Njezina. Jer, kad ostaneš bez mame kao da ostaneš bez svega. U tim usamljenim trenutcima trebalo je nekako izdržati, trebalo je pronaći nešto u čemu ćeš bar na kratko bit koliko toliko u redu, razgovarati o nečem drugom i pokušati okupirati misli. Često s vama podijelim onu “dobar susjed zlata vrijedi“ i vjerujte...to je baš tako. U trenutcima kada je zavladala nesnosna tišina, kada me je okupirala praznina, večernje kako ga volim nazvati „očajavanje“ (moj izraz za popit čaj u dobrom društvu) u susjede, postalo je nepisano pravilo. Riječ po riječ, rečenica po rečenica, razgovori, suze, sjećanja pa opet razgovori pa smijeh...da, smijeh u kojem smo tražile drage nam ljude i vrijeme koje je postalo rezervirano samo za naš mali ritual. 

Koliko puta smo obje rekle onu...a u moje vrijeme...iako smo, uvjerena sam, u ono naše vrijeme bile alergične na takve formulacije. Ali, tako je kako je, u životu se sve nekako vrti u krug i kad tad postanemo iznimno slični našim dragima pa čak i u tim malim rečenicama koje su se smjestile u sjećanja, a da nismo bili ni svjesni. I tako smo nas dvije red suza, red smijeha, red priče, pretvorile u druženja sa zaboravljenim igrama. Kockice u boji, kartele, obavezno čaj (ponekad bomboni, slatko ili voće...nismo prezahtjevne) i kreće igra, u našem slučaju - Jamb, ali ne onaj jednostavni - u nas je nadogradnja. Doduše, moram priznat nismo to baš lako prihvatile, ali u konačnici jesmo. Stvorila se tradicija koju ne odbacujemo ako ikako možemo. Malo računanja, zbrajanja, vježbanje mozga, šala, pobjeda, poraz (u mene češći, ali i to je baš slatko, bar meni) i odlazak na spavanje s nekim pozitivnim osjećajem. Bez mobitela, televizora i sve navedene tehnologije. 

Sjećate se kako je to izgledalo u vašoj mladosti jer znate kako kažu, dom nije mjesto, dom je osjećaj, zajedništvo, toplina, sigurnost i utjeha. Ono čega se sjećam su divni trenutci koje sam provodila s obitelji u domu koji iako skroman uvijek je imao sve što je bilo potrebno, a najviše ljubavi. Sjećam se večeri...doduše nije bio Jamb, ali jest bila tombula, kartele, mali soldi i smijeh, beskrajni smijeh, šale, zafrkancije, sjećam se neplaniranih posjeta (gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna, je li tako), sjećam se i pjesme koja bi pala i opet igara, na puca, na karata, trice, zvrka...sjećam se vremena koje smo provodili zajedno, vremena koje je prebrzo prošlo, zajedničkog vremena koje je bilo i jest ono najvažnije što smo imali.

Adio vam!