Milano – grad koji zaslužuje treću šansu

Nije to ona Italija s razglednica na kojoj se rublje suši između pastelnih fasada, a nonice vam kroz prozor nude tanjur domaćih njoka. I mi smo ga obišli u dva navrata, pa nam nikako nije sjeo. Možda zato što smo bili u prolazu i razgledali ga s jako malo strpljenja.

No treći put nas je potpuno osvojio.

Tko bi normalan putovao u grad koji je već obišao dvaput, pitate se? Pa, srećom, išli smo na koncert jednog mladog britanskog benda. O tome nekom drugom prilikom.

U Milano se iz Dubrovnika stiže lako, direktnim letovima do obližnjeg Bergama. U našem periodu nije bilo letova pa smo bili prisiljeni na cestovnu romantiku. I, drago nam je da je tako ispalo. Sa prespavancem u Rijeci, ovo je bilo ugodno putovanje. Volimo voziti, a talijanske autoceste izvan sezone zapravo su sasvim ugodne. Količina kamiona na njima je gotovo nevjerojatna. To vas na jednostavan način podsjeti da Italija nije samo kulisa za turiste, espresso i Aperol Spritz, nego zemlja koja itekako živi od industrije, trgovine i izvoza. Milano se zato osjeti kao njezin radni motor.

Prvi susret: Duomo koji ostavlja bez riječi

Prvo poslijepodne posvetili smo njegovoj centralnoj točki – Duomo di Milano. Kad znate da se gradio gotovo šest stoljeća, od 1386. pa sve do 1965., nekako mu automatski oprostite gužvu. Malo je građevina na svijetu koje su toliko dugo nastajale, a još manje onih koje su usput postale simbol čitavog grada. 

Na krovu se nalazi čak 135 kamenih tornjića i više od 3400 kipova. Kažu da, kad biste svaki dan gledali po jedan, trebalo bi vam gotovo deset godina da ih sve detaljno proučite. 

Nama je ipak najveći spektakl bio pogled. S krovne terase grad se otvara u punih 360 stupnjeva: mansardni stanovi zbog kojih čovjek odmah poželi postati talijanski arhitekt, monumentalni ulaz u Galleriju Vittorio Emanuele II, poslovne zgrade koje navečer ritmično svijetle i taj osebujni milanski spoj povijesti i modernosti.

Uživali smo u zalasku sunca i onoj mekoj svjetlosti koja polako pretvara mramor u gotovo zlatnu kulisu.

A onda još jedan detalj koji oduševljava: na samom vrhu katedrale stoji pozlaćeni kip Madonnine, zaštitnice grada. Toliko je važna Milanezima da je nekoć vrijedilo nepisano pravilo da nijedna zgrada ne smije biti viša od nje. Kad su kasnije niknuli neboderi, na njihove su vrhove postavljene male replike Madonnine – čisto da se tradicija ne naruši.

Talijani ozbiljno shvaćaju simboliku.

Galleria i pitanje: kamo je moda pošla?

Izlaskom iz Duoma slijedio je neizbježan obilazak Gallerije Vittorio Emanuele II, jednog od najstarijih trgovačkih centara na svijetu. Stakleni svodovi, elegantni mozaici i dekoracija koja podsjeća na vrijeme kad se luksuz nosio s mjerom. 

A onda izlozi. Brandovi koji vas s jedne strane mame na kupnju, a s druge navode na ozbiljno filozofsko pitanje: ima li sve ovo još uvijek smisla? Možda starimo, ali moda nam se učinila nekad decentnijom, ukusnijom, promišljenijom. Gucci u svim mogućim bojama, Vuitton šaren kao vašarska atrakcija. Za svakoga ponešto? Možda. Za naš ukus – ipak ne.

Dergano: pravi Milano

Iako Milano nije talijanska gastronomska prijestolnica poput Bologne ili Napulja, ovdje se itekako dobro jede. Ovoga puta odlučili smo napraviti nešto što bi se prije par godina činilo potpuno suludim: pitali smo umjetnu inteligenciju gdje jedu lokalci. Tražili smo mjesto koje nije turistička zamka, koje je nepretenciozno, pristupačno i blizu našeg smještaja u Derganu.

Dergano je onaj tihi, rezidencijalni Milano koji ne pokušava impresionirati. Nekada radnički kvart, danas lagano prolazi kroz proces gentrifikacije i još uvijek čuva onu autentičnu svakodnevicu koju smo htjeli osjetiti. Centar je divan, ali nakon cijelog dana razgledavanja ipak nam je draže povući se u kvart gdje ljudi žive, a ne samo prolaze.

Večer smo tako, zahvaljujući AI-ju, proveli u maloj trattoriji, u društvu divnog konobara Massima i njegovih preporuka.

Ondje se radi dvokratno i kuha dva puta dnevno – ujutro za ručak i poslijepodne za večeru. Kad se rasproda, rasproda. Guštali smo u tradicionalnim obiteljskim mesnim polpetama i krumpiru tete Marise, svježim scialatiellima s napuljskim ragùom, kućnom tiramisuu nježnijem od svih dosad kušanih i crumbleu od jabuka koji je mirisao kao bakina kuhinja.

Uz čašu crnog vina poželjeli su nam laku noć. Hvala Massimo, vidimo se opet!

Milano na dva kotača

Jutro nas je dočekalo sunčano, kao stvoreno za biciklističku turu gradom.

Tri sata laganog pedaliranja pokazala su se kao savršen način da upoznamo Milano iz druge perspektive. Posebno nas je impresionirao Bosco Verticale – dva stambena tornja na čijim balkonima raste više od dvije tisuće stabala i biljaka. Pravi mali vertikalni ekosustav usred grada.

Odande smo nastavili prema CityLifeu i četvrti Tre Torri, modernom poslovnom kompleksu kojim dominiraju tri futuristička nebodera: Allianzov zakrivljeni toranj, PwC-jev elegantni “krivuljasti” neboder i Generali toranj koji Milanezi od milja zovu Il Dritto, Il Curvo i Lo Storto – ravni, zakrivljeni i krivi. Talijani, čak i kad grade futurizam, ne odriču se humora.

Groblje koje govori o taštini

Cimitero Monumentale jedno je od najneobičnijih mjesta u gradu. Nekad se društveni status u Milanu mjerio po tri stvari: koliko ste blizu oltaru u Duomu, imate li ložu u Scali i kakvo vam je „mjesto“ na Monumentaleu.

Groblje je otvoreno 1866., kad je gradu trebao moderan centralni prostor za ukop jer su dotadašnja mala crkvena groblja postala neadekvatna za rastući industrijski Milano. Ovdje su grobnice pretvorene u natjecanje u monumentalnosti. Hodajući među tim mramornim mauzolejima, čovjek se ne može ne zapitati postoji li neka obrnuta proporcionalnost između veličine nadgrobnog spomenika i moralne skromnosti pokojnika. Pomislili smo na dubrovačke gospare koji su, za oprost grijeha i spokoj duše, prije smrti financirali kapelice i sirotišta. Pitanje je samo, jesu li trgovali pravom valutom? Talijani su, čini se, vjerovali u mramor. A mi mislimo da ni jedna niti druga valuta ne korespondiraju sa duhovnim svijetom i pripremom za smrt. Nema tih para niti mauzoleja koje će oprati grijehe pokojnika.

Brera i skrivene priče

Brera nas je osvojila na prvu. Živopisna, elegantna, umjetnička, a opet nenametljiva.

Šetajući prema rubu četvrti, u Viale Montello zastali smo pred neobičnom, skrivenom zgradom koja na prvi pogled ne odaje svoju priču. Krajem 19. stoljeća ondje su bili smješteni radnici pristigli u Milano tijekom velikog industrijskog procvata grada i razvoja željezničke mreže.

U malim, skučenim sobama živjeli su ljudi iz svih dijelova Europe (i svijeta), često dijeleći katne kupaonice i vrlo skromne uvjete. Danas je zgrada obnovljena i prilagođena suvremenom životu, ali još uvijek nosi tragove jednog Milana koji je puno prije mode i dizajna bio grad rada, tvornica i neprestanog doseljavanja. Takvi detalji podsjećaju da je današnji glamur izrastao na vrlo prizemnim temeljima.

Arco della Pace i milanski tramvaji

U Parco Sempione dočekao nas je Arco della Pace, slavoluk koji je Napoleon prvotno zamislio kao ulaz na monumentalnu cestu prema Parizu. Povijest je, međutim, imala druge planove, pa je dovršen tek pod austrijskom vlašću i danas simbolizira mir. Taman ondje ugledali smo i legendarni milanski tramvaj iz serije 1500, žut i šarmantan, toliko sličan našem dubrovačkom da smo ga pozdravili kao starog znanca.

Kanali koji su gradili Milano

Mnogi ne znaju da je Milano nekoć bio grad kanala. Sustav Naviglia stoljećima je dovodio vodu iz okolnih rijeka, služio navodnjavanju i prijevozu robe, pa čak i mramora za gradnju Duoma. Neki povjesničari navode da je i Leonardo da Vinci sudjelovao u usavršavanju sustava ustava i kanalskih rješenja. Većina kanala kasnije je natkrivena tijekom urbanizacije, ali njihov duh i dalje živi, osobito u četvrti Navigli.

Još jedan razlog za povratak

Vrijeme do večernjeg koncerta ispunili smo shoppingom po malim talijanskim trgovinama.

Još uvijek imaju onaj poseban štih zbog kojeg isprobavanje ručno rađenih naočala i rasprava o tome koji je model Golden Goose tenisica manje pretenciozan postane sasvim ozbiljna tema.

Da smo imali još koji dan, bilo bi idealno. Ostali su nam muzeji, posebno Museo del Novecento, i plan da najesen vlakom krenemo prema švicarskim Alpama legendarnom Bernina rutom.

Možda ovaj put ipak avionom, direktno iz Dubrovnika.