Bezvremenska ljepota župske tradicijske frizure

Upravo takav pristup daje ovoj temi posebnu vrijednost, jer se tradicija ne promatra samo kroz zapise, nego kroz ljude koji su je stvarno živjeli, što ćemo vidjeti i večeras.

Posebnu zahvalnost upućujem svojim kazivačicama Miri Đinki Banić, Mariji Jakobušić, Stani Jakobušić, Petri Jakobušić i Ani Miloslavić koje su sa mnom podijelile svoja sjećanja, iskustva i znanja o tradicijskom češljanju i njegovanju kose u Župi dubrovačkoj. Njihova sjećanja i prijenosi istih predstavljaju dragocjen izvor znanja, jer ne govore samo o tehnikama i načinu pletenja, nego i o svakodnevnom životu žena, njihovim navikama, obavezama i odnosu prema vlastitom tijelu i izgledu. U tim pričama očituje se cijeli jedan sustav vrijednosti u kojem je urednost kose bila jednako važna kao i urednost odijevanja, a kosa je bila sastavni dio cjelokupne nošnje.

Zahvalu dugujem i Barbari Margaretić, višoj kustosici Etnografskog muzeja u Dubrovniku, koja mi je svojim stručnim savjetima ukazala na relevantnu etnološku literaturu te pomogla razriješiti nekoliko dvojbi vezanih uz župsku tradicijsku frizuru, te bolje razumijevanje šireg konteksta u kojem se razvijala tradicija oblikovanja kose, ali i njezine simbolike u okviru svakodnevnog života.

Stoljetna tradicija

Govoreći o župskim pletenicama, teško je precizno odrediti trenutak njihova nastanka. Riječ je o tradiciji koja se stoljećima prenosila usmenom predajom, s koljena na koljeno, pa ne postoji pisani trag koji bi mogao odrediti točan početak ove prakse. Ipak, etnološka istraživanja upućuju na to da se vijenac od pletenica, kao prepoznatljiv oblik pučke frizure jadranskog i dalmatinskog prostora, javlja već u razdoblju renesanse. Tijekom 19. stoljeća, pod utjecajem građanske kulture, dolazi do dodatnog oblikovanja detalja u odijevanju i frizuri, no osnovni princip pletenja i dalje ostaje stabilan i prepoznatljiv.

U radu Sanje Ivančić Samostalne frizure od pletenica - oglavlja nošnja srednjodalmatinskog priobalja i otoka posebno se ističe važnost frizure kao dijela identiteta zajednice. Autorica naglašava kako se frizura ne može promatrati izolirano kao estetski element, nego kao dio šireg sustava tradicijskog odijevanja i društvene komunikacije. Pojam etnofrizura, iako možda terminološki nesavršen, označava upravo tu povezanost izgleda, običaja i društvenih pravila koja oblikuju svakodnevni život.

Osnovni način oblikovanja župskih pletenica bio je relativno jednostavan, ali strogo ustaljen. Kosa se po sredini glave razdijelila na dvije jednake strane, nakon čega su se iza ušiju plele dvije pletenice. One bi se zatim prekrižile na zatiljku i podizale prema tjemenu, gdje su se učvršćivale u prepoznatljivom obliku. U nekim mjestima bilježimo kako se desna pletenica stavljala preko lijeve, dok je drugdje bio obrnut redoslijed, što pokazuje lokalne varijacije unutar iste tradicije, no to nije bila ‘zadana’, već neformalna praksa. Postojale su i varijante s jednom pletenicom koja bi se kasnije oblikovala u punđu, poznatu kao kinkin ili kika, termin kojeg danas češće koristimo.

Frizura je uvelike ovisila o gustoći i kvaliteti kose, ali i o svakodnevnoj brizi koja joj se posvećivala. Pletenice su se često ukrašavale vrpcama, najčešće crvene boje, koje su se upletale među pramenove ili koristile kao sredstvo učvršćivanja. Takvi detalji nisu bili samo estetski, nego i simbolički važni, osobito u svečanim prigodama kada je frizura morala odražavati urednost, status i pripadnost zajednici. Posebno dirljiv trenutak tradicijske frizure svakako je vijenac od cvijeća kojeg je mladenka nosila na svoj navažniji dan, a kazivačice bilježe i to kako je ova praksa ostala ustaljena dugo nakon skidanja župske robe; mladenke su, iako su se oblačile u ‘civilu’ (vjenčanica) zadržale dugo običaj nošenja vijenca od cvijeća. Takvu praksu vidimo i danas.

Svakodnevica njege kose

Vrlo je zanimljiv aspekt svakodnevne njege kose koji se prenosi kroz kazivanja. Kosa se nekada prala u lugu, a za dodatnu njegu i sjaj koristila su se prirodna ulja, među kojima se posebno spominje čičkovo ulje. Prije pojave modernih sredstava za učvršćivanje, žene su se snalazile na različite načine, što je posebno zanimljivo u ovoj tradicijskoj praksi. Žene su nerijetko koristile vlastite vlasi kose kako bi učvrstile pletenice. Otpale vlasi ili vlasi s četke nisu se odbacivale, već su se pažljivo skupljale i čuvale, a potom koristile za omatanje krajeva pletenica, čime se postizao uredan i gotovo nevidljiv završetak frizure. Ova praksa svjedoči o velikoj domišljatosti i ekonomičnosti u svakodnevnom životu.

Prema kazivanjima, pletenice su mogle trajati nekoliko dana, ovisno o načinu života i strukturi kose. Nisu se svakodnevno raspletale, već su se održavale i po potrebi dorađivale, mada bilježimo i slučajeve svakodnevnog ponovnog rasplićivanja i pletenja. Vrhovi kose povremeno su se lagano skraćivali, ne u smislu modernog šišanja, nego kao minimalno uređivanje radi urednosti i praktičnosti - kosa je ostajala duga. Upravo je funkcionalnost bila jedna od ključnih odrednica ove frizure.

Pokrivanja glave i domišljatost žena

Posebno mjesto u tradiciji zauzima i pitanje pokrivanja glave. Djevojke su najčešće bile gologlave, s posebno njegovanom i vidljivom kosom, dok su udane žene nosile marame ili oglavlja, najčešće tamnijih i zatvorenijih tonova. Oglavlja su se učvršćivala, a župske pletenice čvrsto držale feretama, koje su također oduvijek prisutne, kao nekadašnji oblik današnjih špangica, odnosno ukosnica. Ističu se i zlatne ukrasne iglice poznate kao župski mačići, koje su imale i funkcionalnu i dekorativnu ulogu, te ‘mač’, nešto veća ukrasna igla kojom se držala kosa.

Iz sjećanja kazivačica jasno se iščitava svakodnevni redoslijed i rutina održavanja kose i frizure iz praktičnih razloga, uz sve ono što je služilo za oblikovanje i učvršćivanje frizure - od fereta do ulja za sjaj kose.  Iako su se sredstva mijenjala kroz vrijeme, osnovna logika ostala je ista: kosa je morala biti uredna, čvrsta i prilagođena svakodnevnim aktivnostima.

Frizura u ovom kontekstu nije bila individualni modni izraz, nego jasan društveni znak. Ona je govorila o dobi, bračnom statusu i društvenoj ulozi žene, a u određenim situacijama, poput žalosti, prilagođavala se i odražavala ozbiljnost trenutka kroz tamnije tonove ubručića na kosi. Na taj način frizura postaje dio šireg sustava neverbalne komunikacije unutar zajednice.

Reinterpretacija župske pletenice

Jedna od najvažnijih spoznaja etnološkog pristupa tradicijskom češljanju jest činjenica da frizura nije bila privatna stvar u suvremenom smislu, nego dio kolektivnog poretka i društvenih normi. Ipak, kroz bilješke i radove saznajemo i kako je sam čin češljanja bio intiman i odvijao se u privatnosti doma, dok je javnosti bio vidljiv samo konačan rezultat - frizura. Neuredna kosa ili gologlavost u neprimjerenim situacijama smatrali su se nepristojnima, pa je urednost predstavljala znak poštovanja, reda i pripadnosti zajednici.

Iako se danas tradicijske pletenice često reinterpretiraju u folklornim nastupima i suvremenim stilizacijama, njihova osnovna struktura ostaje prepoznatljiva. U jednostavnosti dviju pletenica koje se omotavaju oko glave ogleda se kontinuitet tradicije i identitet zajednice koji se prenosi kroz generacije, stoga i kosu možemo smatrati čuvaricom sjećanja, priča i običaja koji i danas žive kroz pokušaje njihova očuvanja i reinterpretacije.