GRAD MUKE i BUKE: Neću da me vozi Filipinac

Dok se s jedne strane nastoji osigurati stabilna usluga za sve građane, s druge strane javni se prostor suočio s valom iznimno negativnih i rasističkih reakcija na društvenim mrežama, što je izazvalo oštre osude i zabrinutost zbog smjera u kojem se razvija lokalni diskurs.

Izazovi na tržištu rada u sektoru prometa više nisu novost – nedostatak kvalificiranih vozača prisutan je širom Hrvatske i Europe. U trenutku kada se priprema organizacija prijevoza za novu školsku godinu, s znatno većim brojem putnika i potrebnim povećanjem kapaciteta na linijama, angažman novih radnika predstavlja nužan korak kako bi se izbjegle redukcije polazaka. Novi vozači prolaze kroz sve zakonski propisane obuke, provjere i edukacije kako bi zadovoljili jednako visoke standarde sigurnosti i kvalitete vožnje kao i svi dosadašnji zaposlenici.

Nuspojava ove odluke, međutim, ogleda se u zabrinjavajućim reakcijama dijela javnosti. Iako je Dubrovnik povijesno ponosan na svoju otvorenost i povezanost sa svijetom, reakcije na dolazak stranih vozača razotkrile su potisnute oblike ksenofobije i dvostrukih mjerila unutar zajednice. Otpor prema stranim radnicima u javnom prijevozu – dok je njihov rad u manje vidljivim komunalnim službama prolazio bez većih prigovora – ukazuje na neprihvaćanje promjena u strukturi lokalne svakodnevice. Pretvaranje opravdanog interesa za kvalitetu usluge u netoleranciju i diskriminaciju narušava temeljne vrijednosti na kojima se zajednica zasniva.

Pred gradskim prijevoznikom i samim radnicima sada je razdoblje prilagodbe. Osiguranje redovitih linija za učenike i građane ostaje primarni cilj, dok integracija novih zaposlenika zahtijeva profesionalan pristup unutar sustava, ali i konstruktivniji i odgovorniji odnos javnosti prema radnicima koji sudjeluju u svakodnevnom funkcioniranju grada.