Nova kolumna Suzi Sokol: Sve u svoje vrijeme...

Maleni koji tek kreću i ne znaju kamo kreću i što ih čeka, ali znaju da se sve mijenja. Vjerojatno ne znaju odmah, ali vrlo brzo shvate kako je okrenuta jedna nova stranica i kako one „lakoće postojanja“ ipak više nema.

Oni koji su školarci već neko vrijeme itekako znaju što ih čeka i već im je muka (uglavnom) od zadaća, testova, ispitivanja, propitivanja, domaćih i školskih radova i činjenice da onog neograničenog slobodnog vremena jednostavno više – nema. Učitelji, nastavnici, profesuri –nije ni njima lako. Mnogi će reć kako preko ljeta imaju odmora ko u priči. Vjerujte, daleko je to od toga, jako daleko. Seminari, sjednice, edukacije, usavršavanja, propisi, nadogradnje, administracija...Još je najljepše (jer ne mogu reći najlakše kad to lako sigurno nije) ući u učionicu i biti s djecom, oblikovati njihove male živote i graditi osobe kakve će postati. Velika je to odgovornost, ali i predivan osjećaj, no da je lako – nije.

A onda – roditelji. Ni njima nije lako, pogotovo u ovom, kako volim reći užasno ubrzanom načinu životu gdje se traže minute koje će se bezrezervno dati upravo tim malenim osobama koje ih beskrajno trebaju. 

Uvijek me ovi počeci (u mene se doma godina tako računala, od početka pa do kraja škole, kako onda kad sam i sama išla u školu tako i onda kada su moji, sada već veliki ljudi, odlazili  u to vrelo znanja) nekako podsjete na moje odlaske u školu, od Kazbeka, Elite pa do nove Lapadske kada je riječ o osnovnoj i naravno srednje koja je bila nejasna i nama i profesurima, ma čini mi se i onima koji su tada osmislili model koji je bio poprilično drugačiji od svega prije i poslije. Ne moram vam govoriti o kojim je godinama riječ, ionako će se prepoznati oni generacijski mi bliski. 

Koliko se sjećam, a još se uvijek jako dobro sjećam, školu sam uvijek jako voljela i u nju odlazila beskrajno sretna i vesela. Ma ne samo u školu, vrtić kao prvi odmak od sigurnosti doma, bio je mjesto obožavanja pa se škola nekako prirodno naslonila na to. Učenje nije bilo problem, ma ne samo meni. Nekako mi se čini kao da smo uglavnom svi bili u najmanju ruku odlični. Naravno da je lako tako promišljati s ovolikim odmakom i naravno da bih se u trenu vratila jer ma koliko zadataka imali tada, ma koliko obveza, lektira, testova, zadaćnica (koje sam usput rečeno obožavala), ma koliko tada nam izgledalo teško, s ovim spomenutim odmakom ne da je lepršavo i bezbrižno, nego nema ništa ljepše od toga. Naravno da sve to shvatimo kada prođu godine i kada neke nove obveze nas preuzmu, obveze koje nemaju ni mamu ni tatu koji su tu da te zaštite, ni učitelja ni učiteljicu da ti pokažu put, ni prijatelje koji razmišljaju jednako kao ti kako bi lakše podnio ili podnijela ono što život nosi, a nosi toliko toga.

Kažu ljudi – sve u svoje vrijeme. I to je baš tako. Kad bi današnji klinci znali koliko im je ustvari lijepo to ne bi bilo u duhu njihovih godina, vremena, trenutka. To se dozna puno kasnije. Iako su situacije uglavnom  slične, jer učilo se onda, uči se i sad, pisalo se, vježbalo, škivavalo (ma naravno da jest i u tome je bila čar), promijenilo se ono drugo oko nas pa mi se nekako čini kao da su danas i djeca i profesuri, učitelji, nastavnici, ali i roditelji u nekom čudnom balonu koji samo što ne pukne. Pritisak je na svima, a kad malo bolje razmislim, trebalo bi samo uživati. Uživati u onome što ti divni školski dani nude, donose, pružaju, u svemu što gradi i malene i velike dok zajedničkim koracima pokušavaju stvoriti nešto dobro. Ono što bih željela jest da se i ovi novi klinci sjećaju škole kao nečeg najljepšeg, kao sigurne niše, mjesta na kojem su mogli biti ono što bi trebali biti - djeca.

Adio vam!