Agresivno čekanje na red

Živimo u eri apsolutnog komunikacijskog trijumfa. Nikada u povijesti čovječanstva nismo imali više alata da kažemo što mislimo, osjećamo ili jednostavno podijelimo što smo danas ručali.  Svijet je postao jedna golema govornica na kojoj svatko ima svoj mikrofon. Društvene mreže, podcasti, komentari pod portalima, beskrajne WhatsApp grupe... Svi odašilju, svi analiziraju, 

U tom općem festivalu pričanja nešto ozbiljno nedostaje? Dok tehnologija slavi pobjedu komunikacije, mi zapravo svjedočimo njezinoj najtužnijoj kapitulaciji. Izgubili smo, naime, onog ključnog dionika bez kojeg svaka izgovorena riječ postaje tek besmislena buka u kanalu. Izgubili smo – slušatelja.

Kad bi promatrali ljude u prosječnom kafiću, vidjeli bi primjerice dvoje koji sjede jedno nasuprot drugome. Dok jedno priča, drugo rijetko kada stvarno sluša. Češće se događa ono što psiholozi nazivaju "agresivno čekanje na red". To je ono stanje u kojem vaša komunikacijska protuteža šuti, ali joj u očima vidite da ne upija niti jednu vašu riječ. Oni zapravo u glavi grozničavo vrte film o tome što će reći čim vi zatvorite usta. 

Postali smo društvo monologa maskiranih u dijaloge. Svatko vodi svoj mali osobni PR, svatko je sam sebi najvažniji projekt. Razgovori su nam se pretvorili u igru "gluhih telefona" u kojoj je slušanje postalo pasivna slabost, a ne vještina. Ako šutiš, kao da ne postojiš. Ako ne komentiraš, kao da nemaš stav.

A istina je potpuno drukčija. Slušanje nije pasivno čekanje; ono je vrhunski čin poštovanja, empatije i intelektualnog napora. Slušati nekoga s namjerom da ga razumiješ, a ne s namjerom da mu odgovoriš, danas je postao ultimativni luksuz. Kad vas netko stvarno posluša taj vam je čovjek dao najljepši mogući dar. Dao vam je komadić svog vremena i punu prisutnost. Vrijeme i prisutnost. 

Jer, u komunikaciji se najvažnije stvari često kriju u onome što nije izgovoreno. Dijete koje dođe iz škole, partner koji se vrati s posla ili prijatelj koji prolazi kroz teško razdoblje, rijetko kada traže naše instant-savjete i "životnu mudrost". Najčešće traže samo da ih netko sasluša. Kada nekoga slušamo, mi mu poručujemo: Vidim te. Važan si mi. Tu sam.

Teško je mudrovati i savjetovati ali kad bi balansirali između onog rečenog na početku teksta da imamo svi potrebu nešto reći i volje da slušamo možda bi dobili ponovo pravo značenje dijaloga. I mudro ga sveli na ono što on je, početak rješenja svakog problema. Ili barem pokušaj.