Video iz Dubrovnika potresao javnost, zalazimo li u patologiju promatrača?

Ovaj slučaj, iako šokantan, nažalost nije izoliran. Statistike pokazuju da je riječ o sve raširenijem problemu. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u Hrvatskoj se bilježi prosječno pet slučajeva vršnjačkog nasilja dnevno, a u razdoblju od svega nekoliko mjeseci evidentirano je više od tisuću kaznenih djela u kojima su maloljetnici žrtve ili počinitelji . Stručnjaci upozoravaju i na trend rasta te sve veću brutalnost nasilja, kao i činjenicu da su sudionici sve mlađi.

Zabrinjava i činjenica da ne postoji jedinstvena nacionalna statistika koja bi obuhvatila sve slučajeve, što znači da je stvarni opseg problema vjerojatno i veći od službenih podataka.

Posebno, pak, zabrinjava i činjenica da su nasilju često prisutni i drugi vršnjaci koji ne reagiraju. Upravo se tu javlja tzv. efekt promatrača – psihološki fenomen u kojem pojedinci, kada se nalaze u grupi, imaju manju vjerojatnost da će pomoći žrtvi. Razlog tome leži u difuziji odgovornosti, odnosno osjećaju da će netko drugi reagirati, ali i u strahu od izdvajanja iz skupine ili mogućih posljedica. U takvim situacijama pasivnost postaje “norma”, a žrtva ostaje bez podrške u trenutku kada joj je najpotrebnija.

U konkretnom slučaju iz Dubrovnika, javnost s pravom postavlja pitanje: gdje su zakazali sustavi –  bilo da govorimo o obitelji, školi ili institucijama? Odgovor, čini se, nije jednostavan. Riječ je o složenom društvenom problemu koji zahtijeva koordinirani pristup svih dionika – od roditelja i nastavnika do policije i pravosuđa.

Nasilje se sve češće snima i dijeli, čime ono dobiva dodatnu dimenziju poniženja za žrtvu, ali i svojevrsne “normalizacije” među mladima. Upravo zato stručnjaci ističu važnost edukacije djece o odgovornom ponašanju, ali i poticanja empatije i pravovremene reakcije.

Nedavni slučaj trebao bi biti jasan signal da problem vršnjačkog nasilja zahtijeva hitnu i sustavnu reakciju. Jer svaka snimka koja dospije u javnost zapravo je samo vrh ledenog brijega – iza nje često stoji niz nevidljivih, neprijavljenih slučajeva.

Društvo koje ne reagira na nasilje među djecom riskira dugoročne posljedice. Upravo zato borba protiv vršnjačkog nasilja ne smije ostati samo na osudi pojedinačnih incidenata, već mora postati trajni društveni prioritet.