Za hrvatske časnike i hrvatske branitelje smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića nije tek vijest iz Haaga.
To je podsjetnik na vrijeme kada smo kao mlada hrvatska država bili napadnuti od vojnog sustava kojemu je pripadao i u kojem je Ratko Mladić izgradio svoju vojnu karijeru.
Prije nego što je postao zapovjednik Vojske Republike Srpske, Mladić je bio general JNA i zapovjednik Kninskog korpusa. U vrijeme najtežih napada na Hrvatsku obnašao je visoke i odgovorne vojne dužnosti.
Upravo zato ne smijemo prešutjeti činjenicu da je u vrijeme masakra u Škabrnji, 18. studenoga 1991., Ratko Mladić bio zapovjednik Kninskog korpusa JNA. U Škabrnji su pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi ubili desetke hrvatskih civila i vojnika.
Za zločine u Škabrnji Mladić nikada nije procesuiran pred Haškim tribunalom.
Isto tako, u vrijeme miniranja brane Peruča u siječnju 1993. Mladić je već bio na čelu Vojske Republike Srpske, na najvišoj vojnoj dužnosti u strukturi koja je nastala iz dijela bivšeg sustava JNA. Ni za taj događaj nije procesuiran pred međunarodnim kaznenim tribunalom.
To nije tvrdnja da je njegova individualna kaznena odgovornost za svaki od tih događaja pravomoćno utvrđena. To je podsjetnik na činjenicu koju ne smijemo zaboraviti:
Mladić je u ključnim trenucima agresije i najtežih zločina na prostoru bivše Jugoslavije bio čovjek na visokim zapovjednim položajima – a za dio zločina počinjenih u Hrvatskoj nikada nije odgovarao pred međunarodnim sudom.
Ali Mladićeva odgovornost ne može se promatrati izdvojeno od šireg sustava politike i ideologije koja je tijekom devedesetih ostavila krvavi trag u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Srebrenica je postala simbol tog zla.
Tisuće bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijene su u genocidu koji je počinjen pod zapovjedništvom struktura kojima je Mladić bio na čelu.
Ali Srebrenica nije bila jedino mjesto stradanja.
Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Sarajevo, Prijedor, Višegrad, Zvornik, Foča i brojna druga mjesta ostala su upisana u povijest kao mjesta masovnih ubojstava, progona, logora, etničkog čišćenja i razaranja.
Stradavali su Hrvati, Bošnjaci i drugi nesrbi – ljudi koji su postajali mete zato što su pripadali drugom narodu, vjeri ili zato što nisu prihvaćali politiku teritorijalnog i etničkog preuređenja prostora.
Njihova „krivnja“ bila je upravo u tome što nisu pripadali onima koji su prostor željeli učiniti etnički čistim.
Zato se danas mora jasno reći:
Ne govorimo o krivnji jednog naroda.
Govorimo o odgovornosti konkretnih ljudi, političkih struktura, vojnih zapovjedništava i ideologije koja je ljudski život podredila projektu teritorija i etničke dominacije.
Za nas iz Dubrovnika to ima posebno značenje.
Jer mi dobro znamo što znači kada se vojna sila stavi u službu politike teritorijalnog osvajanja.
Znamo što znači granatiranje grada.
Znamo što znači kada vojna nadmoć postane sredstvo zastrašivanja civilnog stanovništva.
Znamo što znači gledati kako se razara ono što pripada svima – gradovi, kuće, crkve, kulturna baština i životi ljudi.
I upravo zato danas, nakon smrti čovjeka koji je pravomoćno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u Bosni i Hercegovini, ne možemo šutjeti pred pokušajima njegove rehabilitacije.
Posebno osuđujemo političke poruke koje dolaze iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske.
Izražavanje sućuti obitelji možemo razumjeti kao ljudski čin.
Ali kada najviši politički predstavnici pravomoćno osuđenog ratnog zločinca govore o njemu s poštovanjem, kada ga se pokušava prikazati kao heroja ili simbol obrane jednog naroda – tada više ne govorimo samo o sućuti.
Govorimo o političkoj rehabilitaciji ratnog zločinca.
To je poruka koju hrvatski časnici ne mogu prihvatiti.
Ne zato što mrzimo bilo koji narod.
Ne zato što želimo živjeti u prošlosti.
Nego upravo suprotno, zato što želimo mir, ali znamo da se mir ne može graditi na laži i zaboravu.
Ne prihvaćamo izjednačavanje agresora i žrtve.
Ne prihvaćamo relativiziranje ratnih zločina.
Ne prihvaćamo pretvaranje pravomoćno osuđenog ratnog zločinca u nacionalnog heroja.
I ne prihvaćamo da se nakon svega što se dogodilo Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Dubrovniku, Škabrnji, Srebrenici i brojnim drugim mjestima danas pokušava stvarati neka nova, uljepšana verzija devedesetih.
Dubrovnik pamti.
Škabrnja pamti.
Srebrenica pamti.
Vukovar pamti.
Peruča pamti.
Hrvatska pamti.
Bosna i Hercegovina pamti.
A povijest se ne može promijeniti političkim priopćenjima.
Ratko Mladić je umro u zatvoru.
Njegova presuda ostaje.
Zločini ostaju zapisani.
Žrtve ostaju naše trajno sjećanje.
A odgovornost prema njima ostaje na nama živima.
Hrvatski časnički zbor
Dubrovačko neretvanske županije
1_thumb.jpg)
_thumb.jpg)
_thumb.jpg)