Nakon sinoćnjeg poraza ostaje gorčina, ali i ono nešto što se ne gubi – vjera, ponos i ljubav koja ne ovisi o tablici
Jer Hajduk nije samo klub, to je dio identiteta, nešto što nosiš bez obzira na pobjede i poraze.
Ali upravo zato – jer nije “samo klub” – ovaj poraz ne može se svesti na jednu lošu večer.
Uoči ove sezone očekivanja su ponovno bila visoka. Govorilo se o iskoraku, o stabilnosti, o momčadi koja je spremna napraviti ono što se čeka godinama. Navijači su još jednom uložili vjeru, vrijeme i emociju, nadajući se da će ova sezona napokon donijeti kontinuitet i konkretan rezultat.
I zato ovakvi porazi bole više. Ne zbog jednog kiksa, nego zbog straha da gledamo reprizu već viđenog scenarija.
Godinama se vrtimo u istim pričama: očekivanja su velika, najave još veće, a izvedba na terenu prečesto ispod razine koju ovaj dres traži. Nije problem izgubiti. Problem je kako se gubi – bez ideje, bez odgovora, bez onog inata koji je nekad definirao Hajduk.
Nedostaje kontinuitet. Nedostaje jasna igra koja se prepoznaje iz utakmice u utakmicu. Nedostaje odgovornost – ne samo na terenu, nego i izvan njega. Prečesto se nakon poraza traže opravdanja, dok se suštinski problemi guraju pod tepih.
Navijači će ostati, kao i uvijek. Stadion će opet biti pun, pjesma će se opet čuti. Ali ta vjernost ne bi smjela biti shvaćena kao nešto što se podrazumijeva. Ona je zaslužena godinama emocije i pripadnosti – i zato traži uzvrat u vidu borbe, karaktera i jasnog smjera.
Jer Hajduk nije samo emocija. Hajduk je odgovornost prema dresu, prema gradu i prema svima koji ga žive.
I upravo zato – vrijeme je da se prestane pričati o potencijalu i počne pokazivati stvarna vrijednost. Na terenu.