Sezona na papiru, kriza na terenu

Početak je lipnja. Ako prošetate Stradunom ili bilo kojim obalnim mjestom naše županije, dočekat će vas relativno ušminkane kulise. Ugostitelji spremaju stolove doduše nekad vani, nekad unutra. O cijenama ne komentiraju previše, ali zato vrlo brzo očekujemo prve usporedbe na internetu, upravo tih cijena. Pa krene onda priča od kave do parkinga, a analize vrlo brzo prerastaju u osobne obračune koji znaju skrenuti pažnju s nekih puno bitnijih tema za naš kraj.

No, idemo na temu.

Nikad opreznije prognoze

Osim već gore navedenog, ove godine sa svih strana možete čuti nikad opreznije prognoze za sezonu. Izostale su one bombastične najave, svi nekako s dozom opreza predviđaju i zazivaju barem to da bude kao prošlogodišnja. Da se razumijemo, oni koji rade, kao i svake godine i dalje stvaraju svoje mikroprognoze i to je u jednu ruku najbolje rješenje. Zašto? Zato što, kada bi svatko znao i realno postavio mogućnosti kako realizirati posao, kako ga prilagoditi ili ne prilagoditi tržištu, stvari bi možda izgledale malo jasnije. I možda bismo se lakše nosili s kontekstom kretanja na tržištu koja nam nikako ne daju vjetar u leđa.

E sad, oni koji su malo zločestiji rekli bi da mnogi upravo te takozvane trendove na tržištu koriste mrcu pretjerano, prenaglašeno ili su u njima pak našli dobar izgovor. Za sve.

Ipak, tradicija nosi još jednu činjenicu, a ona je manje-više uvijek ista. Počela je, naime, i sezona egzodusa lokalnih podstanara.

Sezona podstanarskog egzodusa

Svakog lipnja ponavlja se isti scenarij koji ne pogađa samo studente, već i obitelji s malom djecom, medicinske sestre, mlade parove i radnike bez kojih ovaj grad ne može funkcionirati. Jedan dio tog problema rješavaju poslodavci već pri samom dolasku radne snage, drugi dio planski rješavaju sami podstanari, a treći dio, nažalost, znači povratnu kartu za put natrag. Naravno, ovo se ne odnosi samo na one koji su za poslom došli u grad ili županiju, već i na one koji su tu živjeli pa su, silom životnih prilika ili izbora, otišli u podstanare.

Razlog za sve navedeno u većini je slučajeva vezan za turizam, odnosno želju vlasnika nekretnine da preko ljeta zaradi nešto više. Realno i jasno gledajući, to je njegovo pravo i to je nesporno. Sporno je možda samo to što je posrijedi korištenje situacije isključivo za vlastitu korist. Kako? Lijepo,  u gradu koji ima ogromnu potražnju za smještajem u turizmu, u većini slučajeva jednostavno, nije profitabilno nuditi cjelogodišnji najam. A opet, neki ne žele iznajmljivati samo ljeti, jer zašto da im nekretnina ostatak godine stoji bez veze. Sve je to normalno i svatko ide za vlastitim boljitkom. I to se vjerojatno neće promijeniti dok je izbor sveden na ovo što imamo danas.

Sve počinje s planom

Kada bi ljudi imali izbora – koji usput netko mora izgraditi, prenamijeniti ili smisliti nešto treće  možda bi i svijest onih koji iznajmljuju ili pak unajmljuju bila drugačija. Upravo bi ta mogućnost bila temelj da se stvari počnu mijenjati na nekoliko nivoa: od zadržavanja ljudi u gradovima, do drugih prilika koje bi se možda otvorile dolaskom ljeta.

Često možemo čuti u javnom, i manje javnom prostoru, kako je suludo promatrati da s jedne strane gradimo strategije o „održivom turizmu“, raspravljamo o demografskim mjerama i kukamo kako nam nedostaje kadra u bolnicama i školama, dok s druge strane dopuštamo da tržište nekretnina pojede vlastitu supstancu.

Sustavno smo stvorili i stvaramo društvo u kojem je lakše i isplativije iznajmiti nešto, nego izgraditi ili zadržati.

Sve počinje s planom. A da bi pojedinac imao volje planirati dalje od granice svog dvorišta, oni koji upravljaju moraju stvarati poticajnu okolinu mogućnosti.