Nova kolumna Suzi Sokol: Pospremanje osobnog prostora...

Naime, da ne ispadne kako „ležim“ po stolu, ovo je onaj terapeutski...koji jako ozbiljno shvaćam. Doduše, nasmijemo se mi i dok je terapija u tijeku, ali zar nije smijeh najbolji lijek?

Kako ono kažu, volju za nevolju i dobro je. A u neka doba, nažalost, pokuca i nevolja. Dobro, godina je koliko jest i od njih se ne može pobjeći. Vjerujte, ni ne želim. Samo...ponekad, poželim novim, mladim i ponekad (ali samo ponekad – da mi se ne uvrijede) nadobudnim generacijama, pokazati i dokazati kako je život postojao i prije njih, kako se živjelo i bez napredne tehnologije, a pogotovo bez umjetne inteligencije koja nevjerojatnom brzinom preuzima sve, a što je najgore – i čovjeka. 

Znam, reći će neki, puno nam je pomogla tehnologija, unaprijedila je dosta toga, olakšala, od mašine za prat robu, preko televizije, radija do kompjutera, mobitela, zoomova, mailova i mogućnosti koje su bile neslućene.. .Ali, e u ovom slučaju taj je ali velik kao kuća.

Nikako da shvatimo kako je mjera u svemu potrebna pa tako i u tom silnom napretku. I sad se vraćam na terapeutski stol i teme koje se otvore dok pokušavate vratiti sebe u neko prihvatljivo stanje (barem to). Ne znam ni kako je počela priča, ali odjednom smo došle do toga da danas uistinu malo tko može istrpjeti išta ili ikoga. Robu koju kupujemo na kvintale s razno raznih jeftinih stranica ili u još jeftinijim butigama nosimo jednu sezonu, a čim se raspara, pukne puca, preskoči patent...pogađate – baca se. Nekad...e da, ipak je ovo jedna nostalgična kolumna nekog vremena, dakle nekad je postojala sarta koja bi sve dotjerala kao da je novo (u mom slučaju – Mama koja je bila čarobnica po svakom pa i po tom pitanju), sad se baca jer ima drugo još bolje (?) još jeftinije (ili skuplje); kad bi se odlijepila šoleta, nosilo bi se u postolara u Grad ili u Gruž, popravljali su se taci, ombrele bi bile ko nove nakon što bi koja žica podlegla silini vjetra, a ne bi se bacale u prvi koš, kontejner ili ostavljale na putu (jer i toga ima) patent na rebatinkama, jaketi ili na rusaku...sve je to imalo svoga meštra ili meštrinju koji su itekako znali svoj posao i trebalo je samo malo strpljenja i vremena i ono što  ste neizmjerno voljeli, ponovno bi bilo ko novo. 

Ali, nije samo riječ o predmetima. Priča s terapeutskog stola dobila je još ozbiljniji ton jer smo shvatile kako se jednakom brzinom mijenjaju ljudi, u vezama se ne gradi strpljenje i nitko nikoga ne želi trpjeti, nitko ne želi uložiti čak niti minimalan napor kako bi ono što je započeto raslo i išlo u pravom smjeru. Tolerancija, uvažavanje, podrška, riječi, ali i postupci koji su sve rjeđi.

Da se razumijemo, davno su prošla vremena kada je glavna rečenica u obitelji bila, „šuti i trpi jer tako mora biti“ – jer ne da nitko to ne mora nego i ne smije. Ali u razgovoru (i dalje terapeutskom) shvatile smo kako se pošlo u jednu drugu krajnost, nitko više nikoga ne trpi, svak je dostatan sam sebi (i onom virtualnom svijetu koji je stvorio), a uopće nije stvar u trpljenju nego uvažavanju i prihvaćanju onog drugog/druge različite. 

Jer nekako mi se čini da baš kao što ni pucu nećemo sašiti, a ni rupicu koja se napravila na bječvi, popraviti crevlju kojoj se izlizao tak i malo se imberlala od nošenja (sve ćemo to bez imalo grižnje savjesti baciti), jednako tako ćemo i ljude koji su pored nas – ne baciti, ali zasigurno na neki način ODbaciti, a da im se ne pruži prilika, mogućnost da pokažu kako i to što su drugačiji i što nam možda na prvu ne odgovaraju – može biti nešto lijepo. 

Da, često nam treba tzv. veliko pospremanje osobnog prostora, ali promislimo prije no što pospremimo ono najvažnije u našim životima kako ne bismo – ostali sami.

Adio vam!