Nova kolumna Suzi Sokol: Pogled u kutiju neprocjenjive vrijednosti

Znate i sami kako se dogode „oni dani u životu“ kada vam jednostavno nije ni do čega, kada ste na neki način prazni i kada jednostavno i uz najbolju volju sve ono što biste htjeli – ne ide. E, upravo tako se ovih dana osjećam i ja...I sve bi bilo dobro da nisam svjesna kako se neke stvari moraju pokrenuti pa makar i na silu (ovaj izraz mi je posebno drag jer ga je koristio moj tata kad je trebalo jesti, a nije mu se dalo pa bi on –na silu pojeo..i danas znam reći malo ću na silu pojest).

A pokrenut se moram i ja kako bih vam i ovaj put – rekla nešto. E, a izraz „pokrenut se“ može imati i više objašnjenja. Jedno, koje postaje vrlo osobno, jest i ono u doslovnom smislu – pokrenut se, dignut se iz stočića i jednostavno krenuti. Shvatila sam to na malo teži način, na probi veterana Linđa kad mi je zazvonila ona rečenica „treba znati kada stati“. I bome sam stala. Doslovno...i zaključila „dobro Suzi, nećeš balat Linđo, balat ćeš Potkolo i budi sretna, budi sretna da uopće balaš“. Ali, osjećaj da neke stvari ne možeš i to ne zbog godina koje su se ko niska bisera nanizale već zbog svoje neodlučnosti i NEpokretanja, i nije baš lijep. E pa, pokrenut ću se (a Linđo možda zabalam za pet godina kada budem u top formi jer nada umire zadnja).

Nisam htjela opet o Linđu, o tome sam vam već pisala iako bi se moglo upravo o (mojim) veteranskim pokušajima dosta toga reći, ali eto samo sam zaključila. Htjela sam ustvari samo malo zastati jer, kako sam vam i rekla na početku, nije da sam ovih dana od neke inspiracije. A kad su takvi dani, kad se prisiljavate na sve ono što se mora, e onda je možda pravi trenutak za nostalgiju. I krenem ja tako, nakon što sam dovela u red jedan mali dio životnog prostora, u istraživanje. Ispred mene kutija, a u kutiji – slike, fotografije, većinom crno bijele, ali ima i onih gdje je boja u tragovima. Rekli bi stručnjaci, rezolucija loša, oči crvene, kadar nenamješten, fali pola onoga što bi na fotografiji trebalo biti ili smo bar htjeli da bude, ali... (eto ga)..Zar nije upravo to bilo ono pravo i zar upravo to ne budi u nama ona sjećanja na drage trenutke, ljude, budi uspomene, a ponekad se nekim čudnim, još uvijek neizmišljenim načinom vratimo u ta, stara vremena i oživimo emocije. A barem njih ne manjka (pogotovo kad sam ja u pitanju). 

Kutija je u trenu postala ishodište svih lijepih trenutaka, a pogled u prošlost - pogled od milijun dolara, ma što milijun, pogled je postao neprocjenjiv. Koliko uspomena, koliko uhvaćenih trenutaka koji su iako zaustavljeni u vremenu tek malim, amaterskim fotografskim aparatom, bili toliko živi, toliko stvarni da i danas, nakon pristojnog broja godina, donose cijelu priču iza sebe. Svaka, ali baš svaka je toliko važna da sam se morala zaustaviti nekoliko puta kako bih oživjela trenutak, kako bih ga nastavila, produžila, kako bih u sjećanje dozvala sve ono što je bilo dalje, kako bih priču, ali onu stvarnu dovela do kraja. A vjerujte, u kutiji je sve posloženo, koverta s mojim, koverta s bratovim, koverta sa slikama djece, koverta gdje je mama i koverta gdje je tata..baš kao i koverta na kojoj smo svi u nekim samo nama važnim trenutcima. Koje blago...

I tako, iako mislim da vam ovoga puta nisam puno toga donijela osim onih nekih životnih, koje nas svih kada tad sustignu, a pogotovo u danima kada vas život malo razočara, i dalje mislim kako se ova kutija neprocjenjive vrijednosti našla u pravo vrijeme na pravom mjestu dozovajući i suze i smijeh...A, vjerujte, potrebno je i jedno i drugo.

Adio vam!