Nova kolumna Suzi Sokol: Od mirisa do sjećanja

Sjećanja, sjećanja pa opet sjećanja i svi bi željeli...reći nešto. Do čega je ne znam, ali znam da je lijepo spoznati kako nisi usamljen na tom nekom malom putovanju u prošlost i kako se i mnogi drugi rado sjećaju djetinjstva, odrastanja, mladosti, nekih trenutaka koji su bili toliko posebni, drugačiji, jedinstveni i naši da su ostali sve do danas u našim sjećanjima. I znate što - ne blijede (nekad mi se čini kao da se s povećanjem onih brojki koje se neumitno nižu i nazivamo ih godinama– i intenziviraju). 

I opet se pitam zašto, a u dubini duše znam odgovor kao što ga znate i vi. Sve je naravno ljepše (bar u sjećanjima) kada si mlad, neopterećen, kada za tebe uglavnom drugi misle i odlučuju, a ti ko leptirić, veselo, razdragano i pod sigurnom rukom onih koji te najviše i bezrezervno vole, letiš i uzimaš samo ono najbolje – slobodu, neograničenu slobodu. Ono što mi je divno, a opet ponekad i toliko nevjerojatno jesu ti, nazovimo ih, okidači. Situacije, riječi, trenutci koji te instant vrate u neko posebno i samo tvoje vrijeme. 

Evo, ne biste vjerovali, vraćam se s treninga (dobro ste pročitali), noge teške, ruke još teže (ali to je dobro, vjerujte), dakle, hodam, crvena u licu kao da sam stavila rumenilo na najjače, šugaman oko vrata (da me ne ponta - to su one „brojke“) i gledam oko sebe tu užurbanost, primjećujem – svak u svom svijetu pa i ja u mom. Uspijevam ipak i javit se nekome, a to je danas uspjeh jer se i hoda i vozi s pogledom prema nevjerojatnim čudima modernog svijeta – malim ekranima (zbilja ne znam kako bi bilo bez njih – mnogima)...I tako korak po korak, stižem do butige i kontam, idem uzet neku sitnicu. Čekam u redu, malom doduše jer u šes'ura popodne i nije neko vrijeme za spenzu osim za ove „zakašnjele“ poput mene. Gosparu ispred mene reže se mortadela...zamirisala ko najbolji bokun ne znam čega. Miris...dovoljno je bilo to pa da odem daleko (ali baš daleko) s mislima. Sjetila sam se odrastanja u Sustjepanu, a znate da sam vam već o tome govorila..u Sustjepanu gdje do četvrtoga, petoga mjeseca kroz godinu sunca nije bilo i ponavljam, ljubomorno smo gledali na Mokošicu i sunce koje ju je grijalo. Ali, volim ovaj ali...U mom Sustjepanu u kojem sam se rodila i provela najljepše trenutke mog malog života, bez obzira na nestašicu sunca, bilo je divno, Nono Sokol kako su ga i kako smo ga zvali, iz butige koja je bila nasred „sela“ donio bi ili Tirolsku ili mortadelu. Dakle, kako je to mirisalo...Mortadela je bila narezana, a ova druga, Tirolska, u komadu. U kuću se ulazilo ravno u kuhinju, a trpeza nasred nje...nono bi uvijek nešto stvorio i uvijek našao način kako da nam učini hranu gustom. E, nono, dobri moj nono...

Naravno, nisam odoljela i...odmah sam uzela i ja malo mortadele, ma zavonjala je ko duša. Kruha se nisam sjetila uzet, ali na svu sreću i dvopek ide dobro uz takvu mirišljavu delikatesu. Morala sam odmah i okusom se vratiti u te neke daleke godine. Nevjerojatno je, koliko nas takve sitnice mogu vratiti, nevjerojatno. Iako sam u Sustjepanu živjela tek nekoliko (čitaj tri) godina jer ubrzo smo se preselili u Lapad, uspomene na ovaj divan kraj, ostale su zauvijek. Danas mi je neobično vidjeti i doživjeti taj silni promet tik uz more gdje sam nekad skakala s mula, gužve i nervozu tamo gdje je nekada bio spokoj, mir i dosta usporeniji način života. Mama je na posao u Grad išla vrlo često pješke, isto tako se vraćala...(to mi je pričala), a mi, mi nismo ni bili svjesni koliko nam je lijepo u svoj toj jednostavnosti koja nas je okruživala. Sad jesmo!

Adio vam!