Znate onaj trenutak kad osjetite kako morate staviti točku na kraj rečenice, a pri tom mislim da se morate zaustaviti i po mogućnosti nešto promijeniti
E sad, to nešto može značiti puno toga (oni koji me znaju, sad će reći kako je „puno toga“ moja poštapalica, ako jest i neka je, u konačnici svatko od nas nešto ima neki znak vokabularnog raspoznavanja). U mom slučaju, spomenutih „puno toga“ značilo je bijeg, od sata, od posla (kojeg usput rečeno volim, ma što volim, obožavam...ALI), ponavljam, bijeg od svega što me okružuje...jednostavno bijeg. Znam, ne zvuči baš lijepo, ali ako se već taj osjećaj pojavi s vremena na vrijeme, valjda je onda i to s razlogom, valjda je to potrebno i to ne samo meni, uvjerena sam kako je potrebno svima (samo se rijetko usudimo).
E sad, taj „bijeg“ ponekad može biti i jednostavno ostajanje u svom domu, ali daleko od satova, a pogotovo mobitela, tableta, poziva, poruka, statusa, storya, lajkova...uff teško je i nabrojati sve ono od čega bi jednostavno trebalo svako malo pobjeći...
Zašto pobjeći? Najlakše bi bilo reći – zato - i to bi u konačnici trebalo biti i dosta jer je upravo jedan takav benigni odgovor u četiri slova smjestio potrebu za promjenom zraka, mjesta, ljudi, načina života i promišljanja. Ne znači da bi ta promjena imala ili da će imati nekog učinka, ali je jednostavno potrebna. Ne mora biti čak niti dobra, može se pokazati kao nešto loše, loše u smislu da na neki način bježiš glavom bez obzira, bježiš jer ti je potrebno...pobjeći.
I sada konačno mogu i početi jer nedavno sam i sama...pobjegla. Da, četiri dana bila su, bar za sada, sasvim dovoljna za moj bijeg, samo što nisam pobjegla u nepoznato već sasvim suprotno, u drage i poznate prostore i kod beskrajno dragih mi ljudi, mojih ljudi. Sve to nekako na kraju ispadne kao jedna mala putna avantura i moram vam priznati da sam već od onog ranoranilačkog zvona budilice negdje oko 4.30, bila sasvim druga osoba, ali u onom pozitivnom smislu. Dolazak u zračnu luku, „čeking“, a nakon toga i nezaobilazan prolazak kroz „Duty free shop“ koji, bar u mom slučaju, nikada nije tek prolazak. A recite mi, ali iskreno, kako odoljeti onim slasticama, uredno složenim čokoladama, koje mame...I naravno, jedna (barem) uvijek fasuje. A što ću kad mi je vitamin Č neizmjerno drag.
Bijeg se nastavlja sjedanjem na prvi stočić i promatranjem. Promatranjem svega oko sebe, ljudi, situacija, svega što me okružuje dok čekam poziv za ukrcaj u avion. Nevjerojatno koliko se ljudi sretne u te male, sitne sate...Svi nekamo idu, netko poslom, a netko, poput mene, željom za malim predahom, predahom od života koji je poznat i koji ponekad treba pauzu, jednostavno treba.
I znate što, sve to vrijeme, od budilice do sjedala u avionu (do prolaza kako bih prva izašla, a to je tek utopija), dakle, sve to vrijeme – šutnja, meni i više nego ugodna. Valjda je i to svojevrstan bijeg. Dolazak u Zagreb (moje konačno odredište) kao po bunaci i trčanje do autobusa (uspješno) i opet promatranje svega oko mene, a osjećaj – divan. Dolazak u mojih najdražih vrhunac je planiranog bijega i sve je upravo onako kako treba biti.
Četiri dana proletjela su u trenu, ničega nije bilo previše, samo Njih uvijek premalo. Jedino što me je razočaralo bilo je – vrijeme. Sunčano, toplo, vruće, a to jednostavno u ova doba ne očekujem od Zagreba. Očekujem sivo nebo i oštar zrak, tako da svu onu debelu robu koju sam ponijela mogu i obuć, ali ne...Sve se promijenilo pa i vrijeme te sam imala četiri dana Mediterana u Zagrebu. Toliko je bilo vruće da nisam ni poželjela kestene koji su inače neizostavni dio mog doživljaja Zagreba. Čizme sam spremila u kufer, kaput preko ruke i u kratkim rukavima...natrag. A sad, sad mogu nastaviti dalje, lakše je.
Adio vam!
