Upravo ove riječi, kolektivna memorija, česte su u našim razgovorima, kako volim nazivati kolumnu bez naglas izgovorene riječi, smještenu na jednu stranicu ove male, ali vama drage tiskovine.
Kolektivna memorija ovoga Grada u sebi ima toliko divnih trenutaka, u njoj su ljepota, sloboda, u njoj su uske ulice koje imaju svoje priče, u njoj je more, ponos, u njoj su čiope, kamen, u njoj su ljudi i opet - sloboda.
Početak prosinca bi trebao biti veseo, topao (naravno mjeren osjećajima, a ne temperaturom zraka)...međutim (pokušavam izbjeći ali), netko je baš poput bezvremenskih, snažnih riječi Siniše Glavaševića upućenih ranjenom Vukovaru, odlučio uništiti uspomene, grubo dotaknuti ove stare mire, izbrisati osmijehe s lica dragih ljudi. Netko je to odlučio i u svom suludom pohodu pokušao, ali samo pokušao, ukrasti nam sve. Ali taj netko nije znao koliko snage leži u svakom kamenu, koliko snage ima svaki nono, none, otac, majka, svako dijete ovoga Grada. Taj netko nije znao koliko je snage bilo (i jest) u svakom stisku ruke, u tišini koja je zamijenila žamor, zvonjavu Mara i Bara, koliko je snage bilo svakome od nas, snage koja je sva ta naša sjećanja skupila u jedan štit.
Kolektivna memorija Grada ima toliko divnih trenutaka i rado ih izvlačim na površinu, ali u ovim danima, kolektivna memorija zauvijek je pod svoje okrilje primila i neka druga, tužna, teška i nimalo lijepa sjećanja. Sjećanja koja na lica ne donose osmijeh, sjećanja koja čuvamo duboko u sebi, ali sjećanja koja ovih dana, nekako uvijek, izađu na površinu. Nevjerojatno je, nestvarno i skoro nerealno u ovakvoj svakodnevici koja pruža toliko toga, koja nudi sve pa i više, u svakodnevici koja (iako opterećena nekim čudnim globalnim trenutkom nedorečenosti i sveprisutne neizvjesnosti) puno daje, ali i uzima, nestvarno je i nerealno očekivati da će ovovremenske generacije uopće razmišljati o takvim vremenima, o razdoblju prije 34 godine...O razdoblju koje donosi pomiješane emocije, o razdoblju koje u konačnici ima snažne emocije.
Prosinac i njegov početak od tada imaju jednu drugačiju dimenziju. I ne, sigurno ne treba živjeti u prošlosti, sigurno ne treba zaustaviti se u vremenu (a to i ne možemo), ali zasigurno treba tu emociju i to sjećanje, sjećanje na dane kad je Grad bio ranjavan, kad su ljudi iz dana u dan prkosili čudovištu, ljudi koji su bili, ostali i vjerovali kako će i ta rana zacijeliti...sačuvati.
Svatko od nas, svatko od vas ima svoju priču, svoje sjećanje na te dane i na taj dan jer blagdanski sv. Nikola trebao je biti upravo takav, blagdanski. Na prozorima su trebale biti čizmice prepune slatkiša, a ne daske koje su barem naizgled pružale sigurnost, sigurnost od nezamislive, a opet zamislite ljudskom rukom odaslane opasnosti. Trebale su se čuti pjesmice, nazdravljati lijepo ime Nikola, tratavat i uvoditi u ono najljepše vrijeme kroz godinu, trebalo... Ali nije...Umjesto toga, neku tešku glazbu su donijeli zvukovi granata, neku tešku glazbu donijela je tišina prepuna neizvjesnosti, straha, a još teže je bilo slušati tihi plač i molitve (tihi – jer svi smo se trudili biti hrabri i ne dozvoliti da nas strah, a bilo ga je, zaustavi).
Nekako u ova doba kroz godinu kao da prešutno postanemo jedna obitelj, svatko sa svojim sjećanjima, svatko sa svojim mislima, ali jedinstveni u onome što nam je neizmjerno drago, jedinstveni u ljubavi za ovaj Grad koji nikada, ali nikada nije prestao vjerovati u nas, ni mi u Njega. Ogromna je to ljubav jer kako drugačije objasniti radost koja nas obuzme pri svakom koraku Njegovim ulicama znajući koliko su pretrpjele i koliko još toga drže u sebi.
Snažna je ovo kolektivna memorija koju moramo ostaviti u nasljeđe nekim novim, mladim ljudima...da se ne zaboravi.
Adio vam!
_thumb.jpg)
