Nova kolumna Suzi Sokol: Evolucija bečke škole ili Bangaranga

Neki će reć nezreo, drugi nevjerojatan, a treći neće ništa reći nego jednostavno prihvatiti ovu glazbenu priču staru sedam desetljeća i slušati i gledati onako kako jest.

A kako je? Idemo na trenutak u prošlost (ionako je bit ove kolumne taj tzv.trenutak koji smo ostavili iza nas). Nije da sam pratila ili uopće mogla pratiti svih sedam desetljeća jer to jednostavno uslijed, kako bi rekli - krštenice, nije moguće, ali sam zato živjela uz mali ekran (koji je usput rečeno u ta doba i bilo mali, deboto je veća bila ona pozadina televizora od samog ekrana), a na tom malom ekranu pratilo se sve, svi festivali kako domaći tako i u neka doba, barem finalna večer sanremskog festivala, a onda i naravno nekadašnje Eurovizije (koja je imala viziju pa barem u nazivu - o tome nešto kasnije) današnje Eurosongove. Ovih dana poželim da je tehnologija opet na razini crno – bijelo jer od siline boja i efekata koji preuzimaju pozornicu (san brojnih glazbenika) dakle od siline svega što želi iskočiti iz ekrana koji više nisu uopće mali što je u ovakvoj situaciji i gore, ne da ne možete čuti pjesmu, melodiju, vokal, poruku u konačnici (jer tekst je, barem meni uvijek bio važan) nego ne možete ni pohvatati sve što se događa na ogromnoj pozornici koja je u prvom planu. Scena, efekti, tko će bolje, tko će više, tko će na neki način luđe, nezamislivo, ponekad zastrašujuće...Jedan mi se detalj usjekao u sjećanje, a možda i vama. Znate kad se na samome kraju napravi jedan miks, presjek svih onih nastupa koji su bili...e ovoga puta taj kratki podsjetnik moje su uši doživjele kao jednu crtu koja ide do iznemoglosti u visine i sve mi je djelovalo skoro pa isto. Ne mogu se sjetiti refrena, pjesme...jednostavno ne mogu. 

Pripisat ću to isključivo sebi, iako...ma naravno da znam da ima jako puno onih među vama koji isto ili barem slično razmišljaju. E sad, idemo do one spomenute vizije koja se nalazila i u naslovu ovog iznimno popularnog (još uvijek) i glazbenicima dragog festivala. Vizija je bila predstaviti najbolje od najboljih, ponuditi ovom našem malom svijetu nešto posebno, ne nužno toliko drugačije koliko kvalitetno, pjevno, pamtljivo i u konačnici, dugovječno. Zato mi je tijekom finalne večeri najbolji dio i bio presjek uspješnica koje su se uklopile u onaj off dio programa. Koliko dobrih pjesama je tu bilo, koliko divnih melodija koje se i danas slušaju, pjevaju (potvrda je Volare/Nel blu dipinto di blu, inače trećeplasirana iz 1958., koju su u Beču, čak 68 godina kasnije, uglas pjevali i oni kojima je to tek jedna godina iz daleke, daleke prošlosti). I znate što, divno je bilo slušati na jednom mjestu toliko glasova...divota. 

No, vratimo se Beču i (nekad) bečkoj školi, a morate priznati, nije se zaludu tako govorilo, danas sve rjeđe jer jednostavno se termin izgubio negdje u prijevodu. Iako, nije za kriviti ni Beč ni bečku školu, jednostavno, neko je drugo vrijeme i gotovo. Vizija je bila – ali se i ona negdje izgubila pa ipak, došlo se do 70. izdanja, ali iako pokušavam biti „u vremenu“ i imati apsolutno razumijevanje za sve što novo vrijeme nudi, nekako mi se čini kako se spomenuta vizija baš izgubila. Sjećam se divnih melodija, izvrsnih nastupa i vokala koji su ovo natjecanje napravili tako posebnim...Sjećate se?! Pratio se svaki detalj, iščekivalo,  gledalo i slušalo što će se ponuditi, koje će monture se nositi, kako će sve zvučati, a glazbenici – oni su bili vjesnici kako glazbene tako i modne priče uopće. 

A evolucija - evolucija je u ovom slučaju kaos, nered, bunt, pobuna ili jednostavno – BANGARANGA.

Adio vam!