Dubrovnik je svjetski poznat grad. Ljeti ga posjećuju milijuni turista, promet je na granici izdržljivosti, parkirališta su odavno puna, a vožnja od jednog do drugog kraja grada ponekad traje kao kraći izlet.
Upravo zato netko redovito zaključi da je to idealan trenutak za organizaciju velikog međunarodnog političkog skupa.
I tako, uz turiste, kruzere, autobuse i kolone automobila, grad dobije još ponešto – štićene kolone vozila, zatvorene prometnice, rezervirana parkirališta i dodatne sigurnosne mjere. Jer, očito je jedino što je Dubrovniku u sred sezone nedostajalo još malo regulacije prometa.
Nemojmo se pogrešno razumjeti. Takvi skupovi važni su za međunarodni ugled Hrvatske i nitko razuman to ne osporava. Pitanje nije trebaju li se održavati u Dubrovniku, nego kada.
Dubrovnik nije grad koji ima obilaznice u svim smjerovima ni mrežu podzemne željeznice. Ima jednu osjetljivu prometnu kralježnicu i dovoljno je zatvoriti jedan dio prometnice da pola grada osjeti posljedice. Zato svaka dodatna sigurnosna mjera, koliko god bila opravdana, ima vrlo konkretnu cijenu koju plaćaju upravo građani.
A oni bi, barem u teoriji, trebali biti razlog zbog kojeg grad postoji.

Zanimljivo je da mnoge poznate turističke destinacije velike kongrese i međunarodne konferencije nastoje organizirati upravo izvan vrhunca turističke sezone. Razlog je prilično jednostavan – tada ne opterećuju grad kada je najopterećeniji, a istodobno pune hotele onda kada ih treba puniti. To se zove produljenje turističke sezone.
Kod nas, čini se, ponekad vrijedi obrnuta logika. Ako su hoteli puni, promet zakrčen, a građani već traže alternativne pravce do vlastitih domova, možda je baš tada pravo vrijeme da u grad stigne još nekoliko desetaka službenih limuzina pod policijskom pratnjom.
Naravno, postoje međunarodni sastanci čiji se termini ne mogu birati. To je činjenica. Ali postoje i oni kod kojih domaćin ima određeni prostor za planiranje. Upravo bi tu trebalo pokazati malo više osjećaja za specifičnost Dubrovnika.
Jer međunarodni politički skup održan u studenome imao bi gotovo isti diplomatski značaj kao i onaj održan u srpnju. Razlika je samo u tome što bi u studenome građani stigli na posao bez izvanredne prometne avanture, a hoteli bi dobili goste u razdoblju kada su im najpotrebniji.
Možda je vrijeme da prestanemo razmišljati kako Dubrovnik mora podnijeti sve zato što je lijep. Upravo zato što je jedinstven, treba ga koristiti pametnije.
Grad nije scenografija za diplomatske fotografije niti kulisa za kolone službenih vozila. To je prije svega mjesto u kojem ljudi žive, rade, odgajaju djecu i pokušavaju se, barem ljeti, probiti od točke A do točke B.
Možda je zato najjednostavnije pitanje ujedno i najvažnije: ako gotovo cijeli svijet govori o održivom turizmu i kvaliteti života lokalnog stanovništva, zašto bismo upravo u Dubrovniku uporno testirali koliko još jedan ljetni prometni kolaps može biti – održiv?