Otkrivanje spomenika poginuloj djeci u Domovinskom ratu „Prekinuto djetinjstvo" u Gružu, kojem su nazočili državni vrh, roditelji stradale djece i brojni građani, obilježeno je i preletom borbenog aviona Rafale Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva.
Dok su svi okupljeni pozdravili podizanje spomenika najmlađim žrtvama rata, upravo je niski prelet vojnog aviona izazvao snažne i podijeljene reakcije građana na društvenim mrežama. Većina komentara nije bila usmjerena protiv samog obilježavanja niti protiv spomenika, već protiv načina na koji je događaj popraćen. Društvene su mreže preplavile objave brojnih Dubrovčana koji su opisivali osjećaj šoka, nelagode i vraćanja ratnih trauma.
„Ne znam za vas, ali ja sam se prestravila... mama me zove da je izvan sebe, da su joj se tresli prozori i čaše u vitrini, da je mislila da je počeo rat", napisala je Ines Tričković, dodajući kako je njezin otac, branitelj s PTSP-om, nakon preleta „sjedio i šutio vidno istraumatiziran". Slične reakcije nizale su se tijekom cijeloga dana. „Otvaranje spomenika poginuloj djeci trebalo bi biti obilježeno dostojanstveno, s porukom mira i pijeteta, a ne simbolima koji kod mnogih mogu probuditi sjećanja na strah i bol", komentirao je Darko Rusković ispod objave Marije Grazio koja je u svojoj objavi posebno kritizirala simboliku cijeloga događaja: „Ratni avion 'svečano' je preletio u znak otvaranja spomenika poginuloj djeci u Domovinskom ratu!? Pa koje seljačine, zar se tako tuga i bol obilježavaju?" Dodala je kako su „djeca počela plakati u vrtiću" te ustvrdila da se umjesto vojnih gesta trebao organizirati „Requiem umrloj djeci" i koncert posvećen pijetetu i miru. Ispod njezine objave građani su nastavili nizati slična iskustva.
„Svjedočila sam neviđenoj panici putnika u autobusu i plaču i šoku dvoje djece", napisala je Maris Perović, dok je Dubravka Skaramuca Rotim opisala kako su joj „refleksno ruke išle na uši" i kako ju je „jeza prošla cijelim tijelom". Neda Butrica kratko je poručila: „Sjećanje na poginulu djecu moglo se upriličiti bez aviona."
Dio građana smatrao je da je problem dodatno pojačan činjenicom da mnogi nisu bili svjesni što se događa. „Trebali su to malo ranije najaviti", napisala je Ana Bandur, dok je Slobodan Varezić komentirao da je „neobznanjivanje da će borbeni avioni prelijetati – ruganje". Neki su upozorili i na utjecaj koji je buka ostavila na djecu, starije osobe i osobe osjetljive na glasne zvukove. „A djecu koja su u spektru i kojoj smetaju tako glasni zvukovi sad treba pola ure najmanje smirivati", napisala je Maja Vlašić.
Bilo je i onih koji su branili prelet Rafalea i smatrali ga simbolom sigurnosti i vojne spremnosti države. „Svi koji su bili u Gružu na otvaranju spomenika prelet su shvatili kao veliku počast i simbol sigurnosti", napisao je Boris Bijađija odgovarajući kritičarima. Sličan stav imao je i Mario Nadilo, koji je poručio: „A jeste mimoze... Tko je pitao ovu djecu je li im bučno kad su padale granate i kad su ginuli?"
Neno N. Kera među prvima je reagirao opširnom objavom u kojoj je naveo kako „nije trebalo lupanje bubnjića i srčanih klijetki" te zaključio da je trenutak zahtijevao „poklon prigodnim programom i oratorijem u pijetet, čast i slavu nevinim malim dušama". "Ovaj niski prelet Grada, da bi se ekipi iz Vlade pružila šansa doći Plenkijevoj punici na zadnju sarmu u godini i obilježiti otkrivanje spomenika ukradenim životima mladosti u suludom ratu i klanju Grada, nije bio ni efektan ni prigodan ni sukladan ni emotivan ni taktičan", uvjeren je Kera.
Reakcije Dubrovčana pokazale su koliko su ratna sjećanja i više od tri desetljeća nakon rata i dalje duboko prisutna među građanima, osobito kada ih iznenada prizovu zvukovi vojnih zrakoplova iznad grada koji je 1991. proživio višemjesečnu opsadu i granatiranje.
_thumb.jpg)
