Dubrovnik ne može živjeti samo od apartmana

Dubrovnik danas živi od turizma. I to gotovo doslovno.

Apartmani, restorani, kruzeri, sezonski poslovi, transferi, izleti, nekretnine, suveniri — cijeli grad vrti se oko nekoliko ljetnih mjeseci i dolaska gostiju. Dok sezona traje, sve izgleda dobro. Grad je pun, novac cirkulira, stvara se dojam stabilnosti i prosperiteta.

Ali ispod površine postoji ozbiljan problem o kojem se premalo govori: Dubrovnik gotovo da nema alternativu.

A svaka zajednica koja ovisi o samo jednoj industriji prije ili kasnije postane ranjiva.

Turizam je među prvim sektorima koji stradaju u svakoj većoj krizi. Dovoljan je rat, sigurnosni incident, pandemija, velika recesija, energetski poremećaj ili ozbiljnija geopolitička nestabilnost i dolasci turista naglo staju. Ljudi će uvijek prvo odustati od putovanja — prije nego od hrane, energije ili osnovnih potreba.

I tada nastaje problem.

Jer Dubrovnik danas ne proizvodi gotovo ništa. Nemamo ozbiljniju industriju, nemamo snažnu poljoprivredu, nemamo prehrambenu samodostatnost, nemamo razvijen tehnološki sektor ni alternativne izvore prihoda koji bi mogli održati grad u ozbiljnoj krizi.

Kad bi se turizam naglo zaustavio, velik dio ljudi praktički bi preko noći morao tražiti način kako preživjeti. Mnogi bi se vratili zemlji, ribarstvu ili stočarstvu — ne zato što to žele, nego zato što bi morali.

To nije pretjerivanje. To je realnost svake ekonomije koja postane ovisna o jednoj djelatnosti.

A upravo zato najuspješnije turističke zemlje nikada nisu ostale samo turističke zemlje.

Hrvatska danas spada među zemlje koje su najovisnije o turizmu u Europi. Procjenjuje se da turizam izravno i neizravno čini oko 20% hrvatskog BDP-a, a u pojedinim dijelovima obale taj je udio i znatno veći. Upravo zato je Hrvatska tijekom COVID-a osjetila koliko je opasno kada velik dio gospodarstva ovisi o jednoj sezoni i dolasku stranih gostiju.