Nova kolumna Suzi Sokol: Kad si zadnja rupa na svirali

E sad, koliko ste puta za sebe rekli onu čuvenu „zadnja sam rupa na svirali“? Naravno, pri tom ste mislili kako ste u svemu na samom kraju, kako vas se ne uvažava, kako što god da se događa upravo vi ste na neki način izostavljeni, zanemareni...i to sve uglavnom jer ste osoba koja se ne želi dokazivati niti ugađati ikome kako bi u konačnici bili uvaženi - bez obzira o čemu je riječ, poslu, privatnom životu, obitelji...(osobno, jako puno puta, previše, a trebaju proći godine kako biste shvatili kako je i jednom ...previše).

Grubi je osjećaj kada te na neki način „vrijeme“ smješta u neke posebne okvire, a ti si toga svjestan...baš grubi osjećaj. Ali ne, nije ovo kolumna o isključivo osobnom doživljaju (iako sam tome sklona, ruku na srce), ovo je kolumna o životnim situacijama koje u ovom luđačkom tempu gaze sve pred sobom i jednostavno odbacuju, da dobro ste pročitali, odbacuju sve ono što nije i ne pripada nekim, samo nekim zacrtanim, životnim pravilima, kriterijima, promišljanjima. A toliko nas ima i toliko različitosti, divnih različitosti...samo je šteta što se „one koriste“ u negativnom kontekstu. 

Dakle, nije kolumna isključivo o osobnom doživljaju, ali osobnoga ima i osobnoga jednostavno mora biti. Promišljanje koje me je potaknulo odnosilo se na susret dviju poznanica (prijateljica je možda prejaka riječ u ovom slučaju...ili možda i nije, sve ovisi kako se neke situacije razumiju ili ne razumiju).

Znate onu misao o vremenu...vrijeme je i prijatelj i neprijatelj, kako kad, kako komu i ovisno o okolnostima. Susret dviju dobrih poznanica dogodio se sasvim slučajno, ali umalo da su prošle jedna pored druge bez pozdrava ili ikakvog kontakta. Zašto? Nisu se prepoznale. Vrijeme i spomenute okolnosti su učinile svoje i za jednu je bilo blagonaklono, a za drugu baš i ne. Fizička promjena nam je uvijek najteža za prihvatiti, takvi smo ljudi, a ona puno dublja i važnija...e nju, često ostavljamo po strani. Tako je i jedna od protagonistica ove kolumne jednostavno (iako to nikad nije baš jednostavno), dozvolila životu, ali prvenstveno ljudima oko sebe da je stave na spomenuto „zadnje mjesto“. Dozvolila – upravo to jer htjeli mi to priznati ili ne, na nama je hoćemo li se prepustiti ili ćemo stati i reći – NE. Nažalost, vrlo često to NE ostane negdje duboko u nama i bori se želeći izaći na površinu, ali ..teško je. 

Dakle, godine joj nisu bile blagonaklone (iako nije riječ o nekim prevelikim godinama, a na kraju krajeva, svake su godine dobre dok god su vaše), okolnosti još manje, postavi leđa za jedno, postavi leđa za drugo, nastoj ugoditi svima pa makar to bile i sitnice (one su, bar se meni tako čini, često i najvažnije i ustvari nikada nisu samo sitnice)...i tako prođe vrijeme, prođu godine, a onda i...život. Jednog jutra, priča poznanica, samo se probudila i u ogledalu ugledala nepoznatu ženu, umornu, neuglednu, nakupljeni kilogrami su napravili da više ni samu sebe ne prepoznaje...Jedino - u očima još ponekad nakratko pronađe sebe onakvu kakva je bila i kakva je željela biti, pronađe onu iskru, ali i nju sve rjeđe. S vremenom, svi su navikli da će Ona potegnuti, napraviti, biti tu za svih...i bila je. Ali znate onu od prošlog puta, „zdravo za gotovo“? E, tako je i ona uzeta zdravo za gotovo i postala „zadnja rupa na svirali“. O promjeni nije ni razmišljala jer...nekako te smjeste na tu „poziciju“, a ti je prihvatiš misleći da tako mora biti. A ne mora.

Znala je to i poznanica s kojom je zastala i otvorila dušu, ali više od slušanja nije mogla napraviti. Zašto? Zato što promjena mora doći od nas, zato što je moramo željeti, a tek onda će se nešto i dogoditi.

Adio vam!