Nova kolumna Suzi Sokol: Bio je to jedan divan, divan dan...

Na neki način potvrdio je sve ono o čemu nerijetko govorim, pišem, razmišljam i iza čega argumentirano stojim. Argumentirano jer su ipak određene lijepe godine iza mene, godine u kojima sam svjedočila brojnim situacijama događanjima, mijenama, dobrim, lošim, pozitivnim, negativnim, onima sa sretnim ili malo manje sretnim završecima... 

I znate što, sretna sam što mi pamćenje daleko seže jer ide do nekih divnih trenutaka koje na svu sreću nisam zaboravila, bar ne još. Možda je upravo i ova prepiska s vama najbolji način za ih zadržati blizu ili bar što bliže. A tekst je ustvari bila kratka snimka govora (razgovora) jedne naše poznate dramske umjetnice sa svojim suprugom koji je u tom trenutku bio na putovanju. Ali, bio je to u konačnici, bar mi se tako čini, i razgovor koji je povela sama sa sobom. U svom malom video uratku, ona je prepričala telefonski razgovor koji je vodila s njim na kraju dana. Na pitanje kako je provela dan, odgovorila mu je kako je uživala u prvoj jutarnjoj kafici dok se sunce polako budilo i dok je čekala da se unuci probude, odgovorila mu je kako je učinila spenzu i donijela doma sve što je potrebno za napraviti objed, a onda se s unucima okupala  u našem prekrasnom moru...uslijedio je objed pa mali odmor i kafica, pročitala je čak i nekoliko stranica nove knjige, a onda, kad je sunce malo oslabilo, pošla još jednom zaplivati, s unucima naravno i onda puna pozitivne energije, vesela, nasmijana i raspoložena, vratila se doma. Zaključila je rečenicom...imala sam ustvari jedan sasvim običan dan...Na to, njen suprug je samo rekao..znaš, slušam te i mogu ti reći kako si imala jedan divan, divan dan...

I zbilja, kad malo bolje promislim, bio je potpuno u pravu. Shvatila sam i ja (ali i ona) kako imamo toliko divnih trenutaka u danu, toliko divnih situacija, toliko divnih i dragih ljudi oko sebe, a sve to, pogađate – uzimamo zdravo za gotovo. I jutarnju kafu koju ponekad popijemo u brzini i žureći na posao, a ponekad onako polako u miru, sami ili uz drage ljude – uzimamo zdravo za gotovo, i kupanje u našem divnom moru uzimamo zdravo za gotovo (toliko da se evo u njemu ne okupah godinama i dok drugi dolaze, uživaju i za to plaćaju – ja ga i dalje gledam gdje se meni penje i uvjeravam sebe kako je more tu, nadohvat i kako ću se kad tad i ja bućnut u to divno plavetnilo, a vrijeme prolazi)...I odlazak na placu ili u spenzu uzimamo zdravo za gotovo - to nam je ono što jednostavno moramo i trebamo imati, treba nam hrana, trebaju nam tolike silne stvari (ma ne trebaju, ali eto...), ali ti mali svakodnevni rituali često su nam opterećenje, nekad čak i muka, a kad malo bolje promislim ne bi trebali takvi biti jer tako su lijepi i puno su više od obične kupovine. Oni su susreti, razgovori, osmijesi i ponovno susreti, male usputne sekvence bez kojih bio život bio – prazan. I igra s djecom ili unucima poseban je trenutak u svačijem životu, ili bi bar to trebao biti, no brzina kojom živimo i te, tako vrijedne trenutke zna svesti na minimum, a ne bi smjelo biti tako. 

Vrtim film i vraćam pogledani zapis koji me je inspirirao za ovaj tekst i sjetih se kako je poznata dramska umjetnica spomenula i još nešto – susret s knjigom koji je okarakterizirala  uspjehom jer je okrunjen s čak nekoliko pročitanih stranica (i eto potvrde kako nas male stvari mogu usrećiti). 

I sad vas pitam je li to bio tek običan dan? Po meni, bio je to predivno ispunjeni dan koji je ponudio puno više od kafe, spenze, kupanja, igre, čitanja pa opet kupanja, bio je to jedan divan, divan dan...

Adio vam!