Kolumna Suzi Sokol: Ljubav preko žice… ili jednostavno ljubav

Kad dođeš u neke godine naravno da je lijepo baciti pogled unatrag, pogotovo ako imaš s kim. Sudeći po vašim reakcijama, još uvijek imam s kime prozboriti i to je dobro. Vraćam se na ono pitanje s početka. Ljubav... i da, sva moja promišljanja neminovno su vezana uz moje odrastanje, mladost, sazrijevanje...(drugačije nije ni moguće). A u svim tim sjećanjima, nerijetko ste svi vi, netko više, netko manje, ali tu ste i vi i Grad i vrijeme koje je iza nas. Sjećanja su vrlo često divna stvar, mjesto u kojem nalazimo spas, utjehu, odgovor za sva pitanja, rješenje za sve nedoumice, utočište je to za koje nitko ne zna jer je jednostavno samo moje, tvoje, naše, bez ograda, zidova, bez vrata, ključanica i ključeva, zasuna i pokrova... i jednako je vidljivo i nevidljivo. Možda je baš to ono što je dobro.

U brojnim razgovorima koje svaki dan doživim s vama na ovaj ili onaj način, bilo da je riječ o slučajnom susretu do butige ili posla, ili kroz one koje donese profesionalni dio mog života, do mene dopru sjećanja, uspomene.. i to je toliko lijepo pogotovo jer je osjećaj da ste nekome dovoljno bliski da vam ponudi dio sebe (jer sjećanja to zasigurno jesu), predivan. E sad, kad je ljubav u pitanju svi smo pomalo, u najblažu ruku, osjetljivi...ipak je to dio naše intime..Osjećaji!!! Zašto ljubav preko žice i kakva je poveznica s nostalgijom (niti vodiljom naših susreta)? Pa upravo zato što sudeći po svemu što se danas može čuti i vidjeti, za ljubav osim preko žice, mreže, puce, klika i tastature, malo tko zna i mari. Ma dobro, ne smijem biti prestroga, ali vidjeti mlade kako sjede na nekim modernim klupama i pričaju preko postova, objava, pregleda i slično...meni je nekako neobično. 

Naravno da svako vrijeme nosi svoje i to je potpuno u redu, ali kad i od predstavnika tih novih vremena, naših dragih mladih, čujete kako je zasigurno bilo bolje u neka „naša“ doba, e onda je to već zvono za uzbunu. Ali, ionako se stalno pitamo Quo vadis svijete? Priče koje upijam slušajući svaku riječ ispričanu sjećanjima moje mame (a i tatine nekada) svjedoče nekom drugačijem poimanju tih „leptirića u trbuhu“, vjeranja, vagiđanja...ma topline koja je ostala zauvijek sačuvana kao najljepša uspomena. Prvi plesovi, pogledi (uz neke druge brižne poglede onih drugih starijih jer moralo se imat reda i načina) pa sve do nekih mojih sjećanja i još uvijek naivnih, nevinih susreta, simpatija, poruka, dnevnika, spomenara, a nekada i u potpunosti drugačijih potvrda ljubavi poput pokoje počupane kikice...E da, bilo je i toga, nećemo se lagat.

Ovaj brzi život u potpunosti je ili skoro u potpunosti „ubio“ romantiku, ono slatko udvaranje, propitivanje, iščekivanje... Telefonski poziv je bio puno više od poziva...a danas...danas je sve ionako vidljivo (a telefoni s naglaskom na one „pametne“ su postali naše riječi), Internet je mjesto susreta, nema onog sporovoznog, simpatičnog, plahog i nespretnog pokušaja, nema ni straha od onoga što bi moglo se dogoditi...

Kad smo zaboravili ili možda još bolje, kad se i kako dogodio taj trenutak u kojem je emocija postala nešto viralno, nedodirljivo?!? Ne znam,...Ipak, čini mi se da ljubav ovog modernog vremena ima nešto zajedničko s onim vremenima o kojima kroz nostalgiju popričamo, ali samo u riječi i to onoj “strah“. Riječ je ista, ali značaj baš i ne jer čini mi se kako je danas prisutan strah, ali strah od ljubavi (bar onakve kakvu poznaju nešto vremešnije generacije – čitaj „i ja“).

Ne kažem da se sjećam serenada pod prozorom, ali nespretno složenih stihova na bilježnici, poruka ubačenih u kutu za vrijeme odmora – da. I to je ono što se pamti. Neke poručice još se čuvaju, prešana tratinčica, list...Ali što će nove generacije sačuvat? Postove? Objave? Znam da je nerealno razmišljati na takav, romantičan način, ali u meni se još uvijek krije nepopravljiva romantična duša koja vjeruje u ono nešto pravo. I baš zato mi je žao što sve rjeđe viđam parove s rukom u ruci, klupice (kojih je i dalje premalo) su prazne, a ljubav..e ona je smještena negdje drugo... Online ..ali..što kad pukne žica???

„Ljubav je kao virus. Može se desiti bilo kome i u bilo koje vrijeme“.

Adio vam!