IVICA CUMELJAN U ŠTOPERICI: „Ponosan sam na 90 nogometnih godina, ali vrijeme je da mlađi preuzmu kormilo“

U iskrenom razgovoru osvrnuo se na svoje velike životne jubileje, progovorio o zabrinjavajućem stanju u omladinskom pogonu modernog nogometa, ali i analizirao šanse voljenog Hajduka u borbi za naslov prvaka.

U dubrovačkim sportskim krugovima rijetko je koje ime toliko duboko utkano u travnjake kao ono Ivice Cumeljana. Čovjek koji je prošao sve stepenice – od pionirskih početaka do stvaranja međunarodnih nogometnih karijera – u idućih nekoliko mjeseci zaokružit će nevjerojatne brojke: 50 godina od odigravanja prve službene utakmice i okruglih 40 godina trenerskog staža. Ako se te dvije brojke zbroje, Cumeljan iza sebe ima čak 90 godina čistog nogometnog života.

Od kupusa na koljenu do prve crte bojišnice

Sve je počelo davne 1976. godine kada je registriran za pionire Župe. Preko juniora GOŠK-a stigao je do seniorskog sastava, no teške ozljede ramena i koljena rano su ga usmjerile prema trenerskom pozivu. Već s 21 godinom postao je kapetan Župe, član uprave i trener juniora.

„Vratio bih se na teren i nakon što bi me hitna odvela s utakmice. Brže sam se oporavljao slušajući stare savjete i stavljajući kupus na koljeno“, prisjeća se kroz smijeh Cumeljan svojih igračkih dana.

Njegov trenerski razvoj privremeno je prekinuo Domovinski rat. Umjesto prve lige i nastupa za HNK Dubrovnik, uzeo je pušku u ruke i skinuo uniformu tek 1996. godine, nakon čega odmah završava Kineziološki fakultet u Zagrebu i započinje ozbiljnu trenersku eru u gradu. Kroz legendarnu školu „Jozo Matošić“, GOŠK i Nogometnu akademiju Libertas prodefilirale su generacije uspješnih nogometaša. Ipak, Cumeljan najavljuje da se polako bliži kraj.

„Nadam se da će neki mladi preuzeti ovo i da je meni polako kraj trenerske karijere. Ne treba biti vječan, svatko je zamjenjiv. Kroz godinu ili dvije planiram to zaključiti“, otvoreno priznaje.

„Nekad se na Lapadu treslo pred 5.000 ljudi, danas molimo juniore da dođu na utakmicu“

Kao voditelj i trener seniora i juniora Libertasa, Cumeljan se svakodnevno suočava s modernom realnošću koja je miljama daleko od nogometnog romantizma 80-ih godina. Prisjetio se vremena kada je GOŠK igrao drugu ligu, a stadion na Lapadu bio ispunjen do posljednjeg mjesta.

„U to vrijeme su uvjeti na Lapadu bili bolji nego danas. Čekao te čist dres, šorc, kopačke i ručnik. Na utakmicama je bilo po 4 do 5 tisuća ljudi, sve se treslo! Treniralo se ozbiljno, s 30 igrača na treningu“, ističe Cumeljan.

Danas je situacija alarmantna. Dok je u svojoj karijeri poslao više od 30 dječaka na probe u prvoligaške klubove, primjećuje drastičan pad odgovornosti kod mladih.

„Danas ja kao trener seniora molim juniore da idu na utakmicu. Kriteriji su strašno popustili. Klubovi jedva skupe 12 ili 13 igrača za zapisnik, a mladi imaju nebulozne izgovore poput 'proveo sam besanu noć'. Djeca nam dolaze motorički nepokretna jer roditeljima očito odgovara da je doma mir i tišina uz mobitele i igrice“, oštar je, ali realan dubrovački strateg. Dodaje kako je pritisak roditelja postao ogroman te da se rani menadžerski biznis uvukao čak i među dvanaestogodišnjake.

Biznis ispred talenta: Gubitak dalmatinskog identiteta

Kao strastveni navijač splitskih Bijelih, Cumeljan se dotaknuo i gorućeg pitanja – je li ovo konačno Hajdukova godina?

„Svi mi Hajdukovci navijački mislimo da jest, dao bih i ruke i noge da skinemo taj pehar koji je već izblijedio na Poljudu. Frustrirani jesmo, 80 posto sadašnje Torcide uopće ne zna kako je slaviti naslov prvaka. No, realno kao stručnjak znam da će biti teško. Mi stalno idemo pobijediti Dinamo, a onda kiksamo protiv Istre ili Gorice i ode deset bodova.“

Ono što ga posebno pogađa kao stručnjaka jest promjena politike u domaćim prvoligaškim klubovima i gubitak prepoznatljivog domaćeg identiteta.

„Prije je postojao strogi kriterij – imaš talent ili ga nemaš, nitko te nije pitao tko su ti otac i majka. Danas dolaze neprovjereni igrači iz trećih zemalja jer menadžeri diktiraju uvjete. Tragično je da u zapisniku Hajduka od 23 igrača budu svega dva ili tri dječaka iz Dalmacije. Dinamo je bio četvrti u Europi po stvaranju igrača, a pogledajte ih sad. Okrećemo se menadžerima koji ulažu u klubove da bi njihovi igrači napredovali, a zatajna i siromašnija djeca koja nemaju novca za individualne trenere i agente jednostavno ostanu zaboravljena“, zaključio je Cumeljan u emisiji Štoperica.