Durmitorska avantura Sniježničara: četiri uspona, četiri dana nezaboravnih pogleda

Dok je visoka temperatura sve više zarobljavala Grad čineći i noćne sate slabije podnošljivima, tri sata udaljeni Žabljak činio se odličan izbor. A Durmitor, taj neokrunjeni kralj crnogorskih planina, uvijek ima nešto za ponuditi- od uspona na planine do kupanja u jezerima.

Prvi dan izleta, odmah po dolasku na Žabljak, iskoristili smo za uspon na Crvenu gredu (2175 metara). Ova planina ime je dobila radi toga što jutarnje zrake sunca doslovno boje stijenu koja se izdiže iznad Jablan jezera. Namjera nam je bila predstaviti Durmitor tako da u četiri dana penjemo vrhove na različitim stranama, kantunima, ovog planinskog gorostasa. Crvena greda je jedina od četiri vrha koja je putem imala i šumu i grmlje dok su ostali bili travnati ljepotani. S vrha se pruža pogled na Crno jezero i Zminje jezero, a od vrhova Durmitora se vide gotovo svi- od Savina kuka na krajnjoj lijevoj strani preko Međeda, Bandijerne i Bobotova kuka do Prutaša i Planinice na desnom kraju. Panorama samo takva. Naravno, nakon silaska s planine obišli smo i Jablan jezero te se u njemu i okupali. Petnaestak stupnjeva nije predstavljalo problem. Nakon kupanja odlazimo u smještaj. Odabrali smo dvije kuće u Motričkom gaju- na istočnoj strani Durmitora, u blizini skijališta Savin kuk. Domaćin Mirko nadmašio je očekivanja- pokazat će se to u danima koji su bili pred nama. Osim smještaja u sobama imali smo na raspolaganju i čitavu konobu te roštilj. No, najbolji dio bio je gramofon sa stotinjak ploča. A na pločama- svega blaga muzičkoga.

Za drugi dan smo predvidjeli najduži i najteži uspon- jedan od najfotografiranijih vrhova- Prutaš (2393 m). Staza uglavnom zemlja i trava. A sunce jako- temperatura je oko 25. No, sve to postane nebitno kada se pređe sedlo s kojega se otvara pogled na Šarene pasove, Bobotov kuk i Bezimeni vrh. Otud staza ide unutarnjom stranom grebena i polako se uzdiže do samog vrha. Naporno i dugo jest, ali je prava uživancija. Na vrhu nalazimo i ostatke snijega, pa pravimo i Snješka. Prije povratka u smještaj idemo u spenzu. Valjalo se opremiti za roštilj. Tako da noć provodimo oko vatre i u konobi uz zvuke ploča s gramofona.

Treći dan smo krenuli na kraću, ali zbog završnog grebena, i zahtjevniji turu- Sedlena greda (2227 m). Planina s dosta razglednica Durmitora. Izdvojena iz masiva i smještena jugoistočno od Bobotova kuka- nasuprot Uvitoj gredi. No, iako zahtijeva popriličan oprez u završnom dijelu, uspon na ovaj vrh je „kratak i sladak“. A s njega nova perspektiva- pogled na Bobotov kuk iz novog kantuna. Ali i na Prutaš na kojemu smo bili dan ranije. Popodnevni dio ostavili smo za obilazak Vražjeg i Ribljeg jezera te groblja sa stotinjak stećaka. Naravno, morali smo se okupati. A za to je tu- Vražje jezero. Voda preko 20, a prvih nekoliko metara blato u koje se propada po 30-ak centimetara.

Za zadnji dan smo ostavili Savin kuk (2313 m). Kako nas je troje kolega moralo napustiti dan ranije- ostalo nas je desetoro. Prognoza je najavljivala mogućnost kiše u popodnevnim satima, ali ujutro je bilo vedro s tek pokojim oblačićem. Oko 800 metara uspona od našeg smještaja do vrha prošli smo bez problema. Laganim korakom makadamom, pa siparom, a onda i zemljanim putem do samog vrha. Pogled zaista veličanstven. Četvrti kut gledanja na Durmitor i njegove vrhove. Na vrhu je uobičajena marenda, a i poneko „ubijanje oka“ ili samo izležavanje u travi. No, grmljavina i oblaci iz pravca Sinjajevine nisu nam dali mnogo misliti- krenuli smo natrag. Odluka se pokazala ispravnom jer je u roku od 20-ak minuta čitav vrh i nekih stotinjak metara ispod njega pokrio oblak. Vjetar je pojačao, a uskoro su počele padati i krupne kapi kiše. Kako smo se tada nalazili na najzahtjevnijem dijelu staze, onom sa siparom, navukli smo kabanice i obukli se za kišu. Trebali smo doći do postaje žičare- nekih 5-6 minuta ispod nas. Kiša pojačava i onda je to pravi pljusak. Srećom, blizu smo kućice. Tako da smo kisnuli svega par minuta. A u kućici- imala je nekih 8-10 kvadrata, uz tri radnika, nas desetoro i još četvero planinara. Ali, đe čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna. I tako smo proveli petnaestak minuta dok pljusak nije prošao. Kolege planinari i radnici će žičarom do dna staze, ali mi ne odustajemo. Idemo natrag kako smo i došli- na noga. Nekih je 40-ak minuta do auta. Kiša lagano sipka, čisto da nas podsjeti da je tu.

I tako smo odradili sva četiri planirana uspona u četiri dana. A među nama, zaista je potrebno naglasiti, su bile i dvije sestre blizanke koje će uskoro u sedmi razred. I upravo će riječi jedne od njih biti možda i najljepši opis naše durmitorske avanture. „Osjećam se sretno iznutra“- reći će ona i podvući crtu na ovaj naš izlet.