Dok su se djevojčice tukle, vršnjaci su vadili mobitele – jesmo li mi društvo koje ih tako uči?

Gledajući te mučne prizore, prva reakcija svakog razumnog čovjeka je mučnina. No, kada se početni val užasa smiri i kada malo dublje analizirate samu snimku, shvatite da ono što najviše ledi krv u žilama uopće nije sama agresija među tim djevojčicama. Nasilje je, nažalost, oduvijek postojalo u nekim oblicima odrastanja.

Istinski poraz našeg društva, našeg odgoja i našeg sustava ogleda se u krugu vršnjaka koji su stajali sa strane. Oko dvije djevojčice koje se čupaju i udaraju po asfaltu formirao se živi zid publike. Nitko nije skočio da ih razdvoji, osim par uzvika,  da prestanu. Nitko nije pozvao pomoć. Umjesto toga, u zrak su se sinkronizirano podignuli deseci pametnih telefona. Navijanje, smijeh i lov na što bolji kadar za TikTok ili Instagram – to je bila jedina reakcija te "publike".

Vršnjačko nasilje među mladima već dugo nije izolirani incident koji se rješava unutar školske zgrade ili na roditeljskom sastanku. Ono je mutiralo u javni spektakl. Postalo je digitalni sadržaj, valuta kojom se kupuju klikovi, lajkovi i virtualna popularnost. 

Djeca koja promatraju i snimaju nasilje bez trunke empatije zapravo nam šalju najgori mogući signal, signal da su potpuno otupjela na tuđu patnju. Ekran pametnog telefona postao je štit koji ih odvaja od stvarnosti. On im omogućuje da stvarnu traumu, krv i poniženje svojih vršnjaka percipiraju kao običan videozapis na internetu, zabavu koja traje petnaest sekundi i zaboravlja se do idućeg skrolanja.

Gledajući te jezive kadrove u kojima tinejdžeri s osmijehom snimaju nasilje, nameće se ono najteže, bazično pitanje, gdje su u tom lancu odgovornosti bili roditelji?

Naravno, najlakše je prstom pokazati na institucije, prebaciti krivnju na inertne škole, manjkave zakone ili policiju. No, moramo biti pošteni prema sebi. Empatija, osjećaj za pravo i krivo, te bazično ljudsko suosjećanje ne uče se iz školskih udžbenika niti se propisuju zakonskim paragrafima. Ti se temelji donose iz vlastitog doma. Ako djecu od najranije dobi ne naučimo da patnja drugog ljudskog bića nije i nikada ne smije biti izvor zabave, onda im ugrađujemo moralni kompas koji pokazuje u potpuno pogrešnom smjeru. Ako kao društvo toleriramo agresiju u javnom prostoru, na televiziji, u komentarima na mrežama i u političkom govoru, zašto nas čudi kada djeca taj isti obrazac ponašanja prenesu na ulicu?

Ovaj tragičan događaj i snimka koja kruži našim prostorom ne smiju ostati samo još jedna vijest u crnoj kronici koju ćemo prokomentirati uz jutarnju kavu, zgražati se nekoliko dana i potom zaboraviti do idućeg, potencijalno još goreg incidenta.

Ovo je glasan, alarmantan poziv na buđenje za sve nas. Vrijeme je da se maknemo s pozicije pasivnih promatrača, baš kao što su to učinila djeca na toj snimci. Moramo hitno početi razgovarati s mladima, vratiti fokus na važnost mentalnog zdravlja, naučiti ih odgovornosti za ono što snimaju i dijele, te im pod svaku cijenu vratiti izgubljenu ljudskost. 

Jer ako dopustimo da popularnost na društvenim mrežama postane vrijedna tuđe krvi i poniženja, izgubili smo bitku za generacije koje tek dolaze.