Danas, u dvadeset i prvom stoljeću, živimo u prividu apsolutne slobode. Možemo putovati kamo hoćemo, nositi što želimo i javno izreći svaku misao koja nam padne na pamet.
No, prošetate li gradom ili zavirite u bilo koji kutak našeg digitalnog suživota, dočekat će vas paradoks, nikada nismo imali više izbora, a nikada nismo više nalikovali jedni drugima.
Tiranija trendova uvukla nam se pod kožu diskretno, kroz ekrane koje ne ispuštamo iz ruku. Nekada se sloboda mjerila neovisnošću o tuđem mišljenju, a danas se, gotovo nesvjesno, mjeri brojem lajkova i odobravanjem mase koju uopće ne poznajemo. Kupujemo odjeću koju nam sugerira algoritam, uređujemo domove po identičnim predlošcima s nekih aplikacija koje iskaču isto, prema gore spomenutom algoritmu, pa čak i kavu pijemo na mjestima koja nisu nužno ugodna, ali su zato estetski prihvatljiva za kameru našeg pametnog telefona. Čak su i naša putovanja postala uniformirana, bez emotivnog kodeksa. Biramo li doista mi, ili algoritam bira umjesto nas?
Taj pritisak globalnog konformizma polako, ali temeljito, rastapa i naš mentalitet. Onu prepoznatljivu ležernost, sposobnost da sjedimo i samo bavimo se sobom, zamijenio je moderni sindrom straha od propuštanja. Stalno moramo biti u tijeku, stalno moramo pratiti što je „in“, jer ako nismo dio tog globalnog vlaka, kao da ne postojimo. Autentičnost se povlači pred franšizama i trendovima koji imaju rok trajanja od svega nekoliko tjedana, ostavljajući iza sebe prazninu zamotanu u blještavi celofan.
Kada se podvuče crta, postaje jasno da se moderni svijet više ne brani topovima, niti se kupuje diplomatskim darovima. On se danas brani u našim glavama. Sloboda u 21. stoljeću postala je čin hrabrosti da budemo dosadni po mjerilima interneta, da ne kupimo ono što svi kupuju i da ne idemo tamo kamo svi idu.
Istinski slobodan čovjek današnjice je onaj koji ponovno nauči kontrolirati svoj mir. Onaj koji je sposoban imati svoje mišljenje izvan nametnutih online narativa. Je li prestaje buka tuđih očekivanja i algoritama, kad doista živimo vlastiti život bez digitalnih kopija, vjerojatno ne. Jer bez digitalije društvo bi od nas imalo očekivanja.
Da ne kudimo sve, svijet tehnologije nam pruža razvoj a naš razvoj uvelike ovisi o volji za učenjem i napredkom i to onim vlastitim. Bez učenja nema razvoja pojedinca, ni slobode. A društvo čine upravo ti pojedinci.
Zato…sretan početak školske godine, i budimo primjer, jer učenje je bitno, koliko god lagali o tome.