Hijerarhija zahvalnosti - Prestajemo li cijeniti ono što imamo?

Svaki peti kolovoz donosi istu scenografiju u vidu službenih govora, polaganja vijenaca i prigodne estradizacije domoljublja. No, dok se natječemo u velikim riječima, nisu rijetki oni koji se pitaju,  gdje je u svemu tome nestala iskrena, ljudska zahvalnost. Kada smo kao društvo dopustili da nam sloboda postane nešto što se podrazumijeva, a da cinizam i vječito prigovaranje zamijene zajedništvo?

Zahvalnost nije prigodna dekoracija za državni praznik niti roba kojom se trguje. Ona je duboki unutrašnji kompas, moralni dug i zrcalo našeg karaktera. Ako u ovom našem društvu uopće želimo postaviti jasnu „hijerarhiju zahvalnosti”, na samom njezinom vrhu, bez ikakve rasprave i zadrške, moraju stajati oni koji su dali svoju mladost, zdravlje i živote za ovu zemlju. To nije politička fraza, to je gola i bolna činjenica. Bez njihove žrtve danas ne bi bilo ni naših poslova, ni naših svakodnevnih rasprava, ni slobode da javno kažemo ono što mislimo.

Međutim, ta se hijerarhija danas opasno urušava u našoj svakodnevici. Istinsku zahvalnost braniteljima prečesto mijenjamo za jeftine političke bodove, dok istovremeno postajemo društvo koje glasno prigovara, a rijetko cijeni ljude koji ga zapravo guraju naprijed. Zaboravljamo da se mir, sloboda i pravednije društvo ne nasljeđuju zauvijek, nego se moraju živjeti, čuvati i braniti svaki dan, kroz naš rad, našu odgovornost i naš odnos prema drugima.

Ovaj peti kolovoz zato ne bi smio biti samo još jedan preproduženi vikend ili prilika za bježanje od stvarnosti. On mora biti trenutak bolnog, ali otrežnjujućeg suočavanja sa samim sobom. Vrijeme je da se pogledamo u ogledalo i napokon presložimo vlastitu hijerarhiju vrijednosti.

Počnimo uistinu cijeniti slobodu koju živimo, zemlju koju imamo i ljude koji su nam sve to omogućili. I to ne samo velikim riječima na praznik, nego djelima kroz svih ostalih tristo šezdeset i pet dana u godini.