Dubrovnik je povijesno rastao i opstajao zahvaljujući pomorskim vezama, no danas, u 21. stoljeću, potencijal „plave magistrale“ potpuno zanemarujemo u kontekstu svakodnevnog javnog prijevoza, dok se iznova suočavamo s nepreglednim kolonama na državnoj cesti D8, čepovima oko Pila i Ploča te frustracijama vozača na prilazima gradu
Već nekoliko puta se pisalo o prijedlogu uvođenja redovnih brodskih linija iz Mokošice, Župe dubrovačke i Konavala (Cavtata) prema povijesnoj jezgri i gruškoj luci, kao rješenju prometnih gužvi u Gradu. Od pisanja do realizacije predug je put a odgovor vjerojatno leži u tankoj granici između jednostavne reorganizacije i potrebe za stvaranjem potpuno novog sustava.
Ovdje nije riječ o pukom odabiru između „starog“ i „novog“, već o hibridnom rješenju koje zahtijeva korjenite promjene na nekoliko razina. Očekivano je da cijeli podhvat mora imati infrastrukturne preduvjete. Naravno da nije dovoljno samo unajmiti brodove. Mokošica, Župa (poput Srebrenog ili Mlina) i Cavtat trebaju adekvatna, sigurna i komunalno opremljena pristaništa. Preopterećenost u sezoni, za Gradsku luku najveći je izazov. Stoga bi ovaj projekt zahtijevao strogo planiranje novih pontona ili preraspodjelu vezova.
Prema već uspješnim modelim metropola u Europi nužno bi bilo uspostaviti integrirani javni prijevoz. Isti podrazumijeva, da sustav mora biti dio Libertasove mreže. To znači uvođenje jedinstvene pokazne i satne karte (jedna karta za autobus i brod) te usklađivanje voznog reda. Primjerice, putnik iz Mokošice mora imati jamstvo da ga na pristaništu čeka brod, a po dolasku u Gruž ili iza Roksa brza autobusna veza za dalje.
Dubrovnik ima resurse. Lokalni brodari već posjeduju flotu koja zimi miruje, a ljeti vozi turiste. Pametnom organizacijom, javno-privatnim partnerstvom ili subvencijama Grada i Županije, dio tih kapaciteta mogao bi se prenamijeniti za lokalno stanovništvo pod egidom javnog linijskog prijevoza.
Potpuno ukidanje gužvi je utopija, ali značajno rasterećenje je itekako ostvarivo.
Zamislite stotine zaposlenika u turizmu, državnim službama i trgovinama unutar zidina koji svakoga dana dolaze iz Mokošice ili Župe. Kada bi imali brz, klimatski ugodan i točan brodski prijevoz koji ih dovodi izravno pred Porat za 15 do 20 minuta, bez stresa oko parkinga i stajanja u koloni na Dupcu ili na Boninovu većina bi s olakšanjem ostavila automobile doma.
Mokošica bi preko Rijeke dubrovačke dobila najbržu moguću vezu s Gružom i Gradom. Župa i Konavle bi preskočili kritične cestovne točke. Manje automobila na cestama automatski znači i prohodniji grad za hitne službe, taksije i same autobuse.
Promjena mentaliteta i politička volja
Najveća prepreka realizaciji „plavog puta“ nije ni novac ni nedostatak brodova, već možda, nedostatak političke hrabrosti da se donesu radikalne odluke u upravljanju prometom. Pored toga, potreban je i odmak od mentaliteta „automobilom do vrata“.
Dok god je vožnja automobilom kroz gužvu društveno prihvatljivija od kombiniranja broda i pješačenja, ceste će nam biti zakrčene. No, ako im se ponudi brz, moderan, točan i cjenovno prihvatljiv sustav morskog prijevoza, Dubrovčani će ga, u to nema sumnje, objeručke prihvatiti.
Možda je vrijeme da se Dubrovnik vrati onome od čega je potekao i što najbolje poznaje, moru. Jer ključ spasa iz prometnog kolapsa ne leži u novim asfaltnim trakama, već možda u nekim novim rješenjima koja su dostupna. A možda, onako usput, da se i organiziramo s radnim vremenom i napravimo neki dogovor, koji bi prije brodskih linija, puno linija oslobodio u satima kad za to itekako ima potrebe.