Cerar se predomislio uoči puta u Zagreb

Ne zna se je li Cerarovu odbijanju kumovao sastanak koji je dan prije imao s političkim partnerima ili gubitak državničke hrabrosti

Dok bi se po medijskim napisima, potaknutima i retorikom nekih političara, posebice sa slovenske strane, moglo zaključiti da su odnosi dviju države “zaleđeni”, hrvatska i slovenska strana su daleko od oka javnosti detaljno razgovarale i pregovarale o problemu granice.

Rezultat tih razgovora – a bilo je sedam sastanaka na ekspertnoj i političkoj razini i trajali su po najmanje pet sati – kompromisni je okvir ili prijedlog rješavanja tog bilateralnog spora.
Prijedlog zajedničkog rješenja predstavljen je stranim državama i njihovim predstavnicima i izazvao je vrlo pozitivne komentare te je apostrofiran kao dobar i konstruktivan način kojim bi se počeo rješavati problem. Uostalom, neki su strani diplomati, kao što je Amerikanac Hoyt Lee, prije nekog vremena rekli kako su “države jako blizu dogovora”. No Slovenija se – iako je u razgovorima okvir ocijenila jako dobrim premda ga nije formalno prihvatila – ipak u zadnji tren povukla, i to za zadnjeg posjeta premijera Mire Cerara Zagrebu, iako postoje naznake da je prijedlog još “živ”.

Obje države profitirale

Nakon niza sastanaka na kojima su se bistrile pozicije i razgovaralo se o tome što je prihvatljivo, slovenska je strana poručila Hrvatskoj da sve o čemu su do tada razgovarali konkretizira i stavi na papir. Reakcija Slovenije bila je takva da je taj formalizirani prijedlog, nakon što im je predočen, ocijenila jako dobrim. Stranim diplomatima i državama kojima je taj instrument predočen, predstavljen je kao zajednički jer je proizašao iz zajedničkih razgovora, a ne samo hrvatski, iako ga je Zagreb formalizirao. Obje bi države potpisale instrument koji bi se, na primjer, zvao Protokol o granici.

Razgovaralo se o tome da bi imao određenu preambulu koja bi bila minimalistička, a u kojoj bi utvrdili o čemu se i jedna i druga država slažu i oko čega nema prijepora. Preduvjet svega toga jest taj da se dogovori i nacrta granica na kopnu i na moru te priloži na posebnim kartama koje bi bile dio tog protokola. Ta bi granična crta morala biti drukčija od one u arbitražnoj odluci, i na moru i na kopnu. S malim izmjenama i popravljanjem crte, za što je potrebna i politička volja, moguće je postići to da se izađe u susret objema državama te obje države mogu reći da su profitirale.

U prvom članku protokola, obje bi države potvrdile da granica na kopnu ide onako kako je ucrtana u kartama u sklopu tog protokola, dok bi se druga točka na isti način bavila granicom na moru. Treća bi točka bila režim plovidbe kroz hrvatsko teritorijalno more, gdje bi režim bio i malo liberalniji, a četvrta komisija kojom bi se demarkirala odnosno obilježila granica na kopnu.

Ovo je vrlo dobro rješenje jer Slovenija inzistira da se odmah krene obilježavati granica na kopnu, dok Hrvatska inzistira da se prvo dogovori crta. Na predložen način zadovoljile bi se obje strane

– Slovenci bi mogli reći da napokon imaju komisiju za demarkaciju, a Hrvatska bi imala ucrtanu granicu.

Hrvatska konstruktivnija

Zadnja odredba ticala bi se stupanja na snagu tog protokola, gdje bi svaka država sama odlučila koji je unutarnji postupak potreban da bi taj protokol stupio na snagu.

Za Hrvatsku bi to svakako bila ratifikacija u Saboru, jer je riječ o međunarodnom ugovoru, i Hrvatska na to gleda kao na utvrđivanje granice. Slovenska je strana razmišljala o slanju u vladu ili u parlament.

Uostalom, sama odluka arbitražnog vijeća, koju Hrvatska ne priznaje jer je izašla iz procesa i sporazuma zbog makinacija slovenske strane, na više mjesta izričito navodi kako se stranke, Hrvatska i Slovenija, unatoč arbitražnoj odluci, mogu dogovoriti same o svakom segmentu – o kopnu, o moru i o režimu.

Iako je Slovenija, nakon što je vidjela prijedlog na papiru, protokol ocijenila dobrim i solidnim, situacija se iznenada mijenja i 19. prosinca, slovenski premijer Cerar ga u Zagrebu odbija. Je li tomu kumovao sastanak koji je dan prije imao s političkim partnerima i oštra upozorenja “da ništa ne potpisuje” ili gubitak državničke hrabrosti, ne zna se, no očekivanja su – i iz međunarodne zajednice – da se nastavi s tihom diplomacijom i pronađe rješenje. Hrvatska se, za sada, u tome pokazala konstruktivnijim partnerom.    

Izvor: Večernji List