Nova kolumna Suzi Sokol: Tu su moji ljudi, ali vjerujte... i tamo

Iako je sve bilo tematski povezano, cilj jedan, želja jedna i jedina...u cijeloj toj isključivo mojoj priči našla su se i brojna zajednička sjećanja. Doduše nešto drugačija od ovih koja me vezuju uz moj Grad, ali ipak...divna, posebna, topla, jedinstvena.

Za početak samo ću reći ili vas podsjetiti  na onaj osjećaj kada krenete na putovanje. Ne znam kako vi, ali osobno, kao da postanem druga osoba. Uhvati me neki neobjašnjivo (dobar) osjećaj, a najviše volim onu sigurnost (što je čak i malo ili malo više čudno kada sam ja u pitanju) dok koračam aerodromom, razgledam Duty free shop – i pri tom mislim što pišem – razgledam (jer ponekad je dobro i samo napojit oči i dušu) i u konačnici, na neki način sam, u moru tih ljudi, a sama sa sobom. Nije to loš osjećaj, štoviše, potreban je kvando i kvando svakome (namjerno napisano onako kako i govorimo jer to je to)...I više nego potreban. 

Promjena okoline na neki način promjeni i vas pa je tako i mene. Iako sam stigla u okruženja koja su opet na neki način moja, iako sam bila okružena opet mojim ljudima i iako mi je sve na neki način, manje više poznato, ipak je osjećaj drugačiji, ali ne loše drugačiji, čak bih se usudila reći – bolje drugačiji. Potreban je taj bijeg, od sebe, od posla (kojeg, naglašavam to kad god i gdje god mogu, neizmjerno volim i radoholičarka sam na entu, ali...), od poznate svakodnevice, od zadanog i nepredviđenog, potreban je vjerujte. A to osjetite tek kada se odmaknete, kada krenete. Nažalost, nama je svima, uglavnom, najteže napraviti taj prvi korak, jer...

Uvijek tražimo razloge za ne mijenjati ništa oko nas, ali ni u nama. Ono što vam mogu reći jest da je meni ova, doduše kratka promjena i to promjena kako sam rekla u moje poznato, ali opet drugačije i posebno, učinila puno dobroga i zato se nadam nekim novim odlascima, a onda i povratku, s nekom novom snagom i željom. 

A sjećanja...znam da znate kako ovim malim razgovorima dozivam u sjećanje neke dane, godine, trenutke koji su nam na neki način zajednički. I ne, ponavljam, nije to tuga za nekim minulim vremenima nego jednostavno pokušaj da se ono što je bilo dobro, a bilo je, zadrži što duže uz nas i možda, ali samo možda, prenese na neke nove generacije koje će, u to sam uvjerena u jednom trenutku shvatiti kako postoji nešto puno vrjednije i bolje od pogleda u male ekrane i života određenog nekim tehnološkim pravilima. Uvjerena sam.

Ipak, tijekom ovog mog kratkog, ali posebnog „bijega“ od svega (čak ima i rime) i uz opet moje ljude, krenula su neka druga sjećanja. I moram vam reć kako je bilo lijepo zapalit špaher (na drva dabome) uz glazbu koju je stvarala bura sjevernog Jadrana pa uz čaj (za mene), a dundo i, kako kaže „dezinfekciju“ potrebnu za organizam te pokoju palačinku krenuti u sjećanja, u ovom slučaju ipak više moja. Premalo je ovo mjesta za ispisati uspomene koje me vežu za uglavnom ljetne mjesece provedene u ovom divnom, pitomom kraju i uz drage ljude, neopterećenu zabavu, iščekivanje da se upali struja u 8 ura navečer i opet izgasi malo prije 11 (tako je bilo na mom otoku – nekad). Sjetio se dundo ili kako on kaže barba Luka, trčanja na brod koji bi skoro uvijek ipak pričekao svoje putnike pa čak i one poput moga dunda kojima je trebalo malo više za se spravit jer jednostavno „ima vremena“. Sjetio se i kako nisam baš voljela „na ožicu“, ali sam morala, sjetio se i kako bi moja none za trpezom, a nakon objeda samo malo zatvorila oči, da odmori..i to bi bilo dovoljno. Sjetili smo se puno toga, ali...nema mjesta. Ostalo je samo malo mjesta za...

Adio vam!