Nova kolumna Suzi Sokol: Tezoro – To vam je ovaj naš mali svijet

U ovom ludom, čudnom, nepredvidivom vremenu, nije ni čudno da me to čudi. Ako se još uvijek netko među vama koji ste uzeli čitat i pita „a koga ili kojijeh“, odgovor je - nas koji se sjećamo i koji u tim sjećanjima pronalazimo ono što je na žalost izgubljeno.

Kaže jedan gospar neki dan kako se u svemu može pronaći uspomena i „okidač“ za priču koja će uslijediti i baš je tako. Nakon njega jedna draga gospođa osvrnula se na dosadu o kojoj je bilo riječi i u prolazu zaključila kako za taj pojam uistinu nismo znali. Dakle, ima nas, i ne, nije samo riječ o ljudima koji su složili popriličan broj godina ...Ne biste vjerovali kako se nekih trenutaka, naravno uglavnom iz priča svojih najmilijih, sjećaju i oni koji su u najboljim godinama i koji trenutke o kojima pišem nikako ne mogu znati iz svog iskustva. Ali znate što, drago mi je da žele čuti kako je bilo, a toliko toga možemo im reć, ispričati, dok smo tu, dok se sjećamo i dok su dragi ljudi oko nas. 

Rekla sam „malo nas je, al'nas ima“...A znate gdje se to najbolje može osjetiti, vidjeti, oćutjeti kako bi rekli naši dragi kojih više nema?! Reći ćete u butizi i nećete falit, reći ćete i na placi i opet nećete falit. E sad na moru nekako baš više i ne iako će i to mnogi reći. I naravno da zasigurno nisam ona koja može govoriti o tome jer i dalje more gledam gdje se meni penje, ali sudeći po onome što mi kažu, sve je manje domaće čeljadi i na moru. Nekako su se svi povukli u svoje male svjetove i to je to. Ali, (ma je li se dogodilo ikada da je preskočio pojavit se) postoje ipak još mjesta gdje ćete nać, susrest, isključivo domaću čeljad, pogotovo u ova doba godine. Znam, vruće je, nikome se ne ide nikamo, svi su pod onim čudesnim strojevima koji stvaraju neku novu klimu, ili ako su sretniji i u mogućnosti pod odrinom tamo gdje ima malo bave (ključna riječ je malo) i kakvog takvog prirodnog hlada i hlađenja. 

Pa iako je vruće (a vruće mora bit – ljeto je), i to ne samo danju nego i u onim noćnim urama kada bi čovjek trebao bar na kratko predahnuti, dakle iako je vruće, mnogi neće odustati tražiti mjesta gdje će se susreti množiti i gdje će ko po nekom nepisanom pravilu (a para mi se da bilo bi lijepo i da je pisano) svak znati svakoga ili barem deboto. Adio vam će biti riječi koje će odzvanjati Gradom i nadjačavati sto i jedan jezik koji se po nekom prirodnom slijedu čuje. I ne samo Adio...osmijesi, kratke rečenice s dragim, ali već neko vrijeme neviđenim ljudima, zadovoljstvo što se na jednom mjestu odjednom našlo puno domaće čeljadi. Domaće!

I sad moram otkriti zašto ovo sve govorim i što je bio povod tim dubrovačkim susretima,  a u ova doba od godine, povod može biti i bila je jedino umjetnost, ma ne bilo kakva nego ova naša dubrovačka, a opet svjetska. Ure kasne (za mene i moju prijateljicu dobrano kasne)...jedanaesta noćna ura (za ninati kada sam ja u pitanju) i generalna proba (pretpremijera na neki način) dubrovačkog kultnog djela, dum Marinova Skupa. Uza Skaline od Jezuita, duša do duše, sve čeljad iz Grada...e to vam govorim, o tome vam pričam. Skala po skala, ali i riječ po riječ...“I vi ste tu, kenova, je li vam vruće“ (a moskari rade tutta forza). 

Iako se ipak ne znamo svi, u tom nekom dubrovačkom trenutku, svak se svakome javio pa makar i samo osmijehom. Stočići su se popunili i krenulo je putovanje na koje nas je povela odlična družina. Nije ovo kritički osvrt, to su obavili oni koji se razumiju (ali bilo je odlično), ali jest osvrt na reakcije ljudi iz Grada na svaki škerac, svaku dubrovačku riječ i svaki trenutak koji smo (pre)lako preslikali na vrijeme u kojem živimo.

Bilo je lijepo čut i osjetit Dubrovnik u tom trenutku, a to vam je – Tezoro.

Adio vam!