Nova kolumna Suzi Sokol: Smijeh je baš najbolji lijek

Jednostavno smijeh mi je nešto toliko prirodno, usađeno u svaku moju poru i dio mene koji baš volim. Eto, meni je sasvim normalno nasmiješiti se ljudima u prolazu koje ni ne poznajem, domaćima, strancima...sasvim prirodno i normalno. Volim kad se osmijeh osjeti u glasu ljudi s kojima se razgovara na telefon, volim kad se netko od srca smije, volim vidjeti onu iskricu u očima ljudi koji nesebično i bez ikakvih planiranja, namještanja i onog osjećaja „reda radi“ (koji usput rečeno, nikada neću razumjeti, a još teže prihvatit), uživaju u malim stvarima. 

A upravo toga nam fali, malih stvari, sitnica koje se baš kao kockice mozaika slažu i stvaraju onaj dobar osjećaj. Ne treba vele, znate i sami...Oni koji misle kako je potrebno imati kuće, apartmane, auta, barke, sto i jednu vestu i sto i jedne rebatinke, jakete po posljednjoj modi, tristo pari crevaja...varaju se. Niti možemo sve to obuć odjednom niti možemo u sto kuća i apartmana živjeti, a niti ćemo išta od toga ponijeti sa sobom...kada dođe vrijeme. Žuri se, trči, radi, od jutra do sutra. Na posao se dolazi bez osmijeha (ne svi - ne smijem generalizirati), bez pozdrava ili tek onako da se odradi (a to je u svemu najgore – da se odradi), a ljudima kao da je najvažnije postalo požaliti se i ispričati nešto negativno. Nevjerojatno je koliko nas više zanimaju drugi ljudi i njihove sudbine...valjda je tako svima lakše – ne misliti na sebe i na činjenicu da bi trebalo upravo na sebi raditi. 

Vraćam se na onu kako se jako volim smijati. Smijem se i kad sam sama, kad pročitam ili vidim nešto dobro, smiješno, lijepo. Jednako tako ću i zaplakat, zaplakat na sve što je teško, bolno, tužno...zaplakat ću i od smijeha, a to mi je najdraže. Baš te suze vrijede zlata, te suze su zdravlje, okidač za dobar osjećaj. I sad, zašto sam vam o svemu ovome krenula pričat. Evo odgovora. Nekada smo se puno više družili, pričali, dogovarali pa ogovarali (treba reć kako jest). Danas...sve manje, sve rjeđe, svak je u nekom svom filmu. I onda, jednog lijepog utorka, nas tri žene, majke, domaćice, odlučile poć u Teatar (mirita veliko slovo). Odmah moram prokomentirati kako sam u posljednjih godinu dana čak tri puta uspjela poć, što za mene nije mala stvar. Ovoga puta poželjela sam plakati – ali od smijeha, poželjela sam smijat se toliko da izgubim kontrolu. I uspjela. Dakle, osim što je u Teatru bila sva draga čeljad Grada, osim što se svako malo čulo, Adio, Kenova, ono što nam je Velika scena donijela bile su i situacije „malih“ ljudi, naša svakodnevica i život koji svatko od nas deboto može na neki način proživjeti ili proživljava. A pored svega toga, još se čulo i ono naše, dubrovačko, pomalo zaboravljeno, ali...

Ne pamtim kad sam se tako od srca smijala, ne pamtim kad sam na jednom mjestu čula toliko smijeha i znate što, ne pamtim kad sam zadnji put na jednom mjestu vidjela toliko osmijeha i toliko onih iskrica u očima (brojne su bile od spomenutih suza baš kao i u mene, ali osim suza tu je bila iskrena doživljena i proživljena emocija – smijeh, osmijeh). Možda će nekome ovo zvučat kao osvrt na viđeno, ali nije. Bar ne u onom profesionalnom smislu. 

Ovo jest osvrt, ali osvrt ili možda još bolje, komentar na trenutak koji je vratio jedan tako dobar osjećaj u ovom nekom čudnom i usamljenom, da ne kažem otuđenom vremenu i prostoru u kojem nas je tako puno, a nit se vidimo niti čujemo (a još manje smijemo), na trenutak koji je vratio vjeru i u dobro i u „normalno“ (ako me razumijete, a znam da me razumijete). 

Adio Vam!

“Osmijehom ćeš promijeniti svijet ako svijetu ne dozvoliš da ti ga uzme!”- nepoznati autor