Nova kolumna Suzi Sokol: Privilegija je stariti

Kako ono kažu...četrdesete su nove tridesete, pedesete nove četrdesete i mogli bismo tako u nedogled.

Koliko ste puta čuli, onako, u prolazu, onaj stari ili stara ili starci ili ne znam više koji izraz za osobe koje su starije...naglašavam, starije - nikako stare. Koliko puta?!? Vjerojatno nebrojeno mnogo. I ne znam kako ste se osjećali vi, osobno znam da iako ne patim od godina i te brojke me uopće, ali uopće ne zamaraju, ipak...ipak kada čujete takav izraz obuzme vas neki čudan osjećaj, osjećaj prolaznosti i stavljanja u „zadnju klupu“ kada je u pitanju – ŽIVOT.

Nije baš lijepi osjećaj, a pogotovo nije lijep kada shvatite koliko se ta granica, dobna granica ili poimanje starosti promijenilo. E sad, bila sam i ja mlada i naravno da tada nisam razmišljala o nekim godinama koje su za poštivanje i koje svatko želi dosegnuti. Kako i razmišljati kad te u tim godinama sve zanima samo ne brzina kojom prolazi vrijeme - a prolazi.

Neki dan, slušam razgovor dvoje iznimno mladih u autobusu (slušam, ne prisluškujem jer dovoljno glasno pričaju, poput svih mladih). Djevojka je usred razgovora upitala prijatelja, bar mislim da je to bio, kakva je nova profesorica, a mladić će na to...ajme, naporna, pilana...a što očekivati od nekoga ko ima 40 godina, stara je... Promislih - 40 godina??? E da mi je...cijeli svijet bi bio moj. Nisam znala vjerujte, bi li plakala ili se smijala. U trenutku sam upala u neko čudno međustanje, neki automobilski ler kada kliziš, a ne treba ti nikakva forca – neutralan si, a opet, htjeli mi to prihvatiti ili ne, ovakve izjave ipak zabole, jer ne da nemam 40 nego...

I tako potaknuta „nemilim“ događajem i naravno itekako svjesna svojih godina, krenem korak po korak, a u glavi – zbrka. Kako volim dozivati neka prošla vremena u sjećanje tako sam i u tom trenutku dozvala mojih 16, 17 i znate što. Isto sam razmišljala kao i ovo dvoje mladih neki dan. Ne da su mi 40-godišnjaci izgledali staro nego i oni s deset godina manje. Da mi je netko tada rekao kako ću s ovoliko godina i dalje u sebi imati onaj žar i ogromnu želju za životom, samo bih se nasmijala (jer brojka mojih aktualnih godina, tada je značila duboku starost). Ali želja je tu, možda još i veća. I još nešto, uvjerena sam kako u nama – generacijski povezanim protagonistima ovih malih tekstova, ima više žara i energije nego u mladima koji bi trebali prštati od ljepote koju mladost nosi. Varam li se? Mislim da ne. 

Sjećam se kako mi je Mama pričala trenutak Njenog života. Bio joj je rođendan, 40., i naravno, donijela je za počastit kolegice na poslu. Jedna mlađa kolegica upitala ju je za godine, a kada je rekla 40, uslijedio je komentar...Ja bih se ubila da imam toliko...Mama se samo nasmijala. Godine su prolazile i znate što, na red je došao rođendan te mlađe kolegice, pogađate, 40. je bio u pitanju. U jeku feste i pjesme, Mama ju je samo upitala...Još se nisi ubila? Naravno da je uslijedio smijeh jer s godinama, neke stvari i shvatite.

Stari smo koliko se osjećamo ili koliko sebi dozvolimo da nas vrijeme oblikuje. Nikad neću razumjeti čemu žurba i čemu sve mora bit na neki način, izbrisano iz memorije nakon par sekundi. A upravo te sekunde, kasnije će to i oni shvatiti, prolaze prebrzo i za čas si tu gdje jesi u nekim godinama koje oni smatraju dugovječnima, a ustvari su, priznajte svake godine – one prave dok god je iskra u očima, a oko njih bore, da bore - smijalice.

I za kraj službena utjeha - mladima se smatraju ljude u dobi od 18 do 65 godina, srednjih su godina oni od 66 do 79, a stariji tek od 80 do 99 godina.

Adio vam!