Feste su iza nas, više ih i ne spominjemo (jedino nas računi koji stižu na naplatu sjećaju kako se nešto ipak drugačije događalo tijekom posljednjeg mjeseca godine iza nas).
Ako ste se i sami našli u tom začaranom krugu, a onda vam mogu samo reći – izdržite jer proći će, prošlo je sve pa će i ovaj dugački siječanj.
Nego, znate li gdje se uvijek povede priča o svemu i svačemu? Ne znate? Pa, kada smo mi žene u pitanju (ali, sve više i pripadnici jačeg spola), onda je riječ o frizerskom salonu. Netko voli poć na kafu, netko fuma i to mu je gust, netko voli poć vanka i zabavit se, a meni je gust „quando i quando“ (pa i češće), poć u frizera. Ali, nije to tek poć u frizera. To je jedan od onih odabira o kojima se brižno promišlja, a još se brižnije čuva, kao kad odabireš u kojeg ćeš liječnika – važno je povjerenje.
I naravno da sam inspiraciju za novi razgovor s vama dobila upravo u frizerskom salonu. Vanka vrijeme nikakvo, taman za bit doma, na kauču ili na stočiču, pred većim (ili pak nešto manjim) ekranom, a još bolje uz neku dobru knjigu i ono što nam je većini u gustu – kafu, u mom slučaju s mlijekom. Ali...(možda je ovo i prvi u Novoj), bez obzira na sve, odlučila sam svratit do salona, kako volim reć, dnevnog boravka jer zbilja se znamo deboto cijeli život (a mogu i u papučama doć, koliko je blizu). Potrefila sam dobar trenutak, poprilično neopterećen gužvom. Samo je jedan gospar došao na šišanje, a to vam brzo ide. Umjesto doma, kafa se pije tu, kaže gospar u njega pola kafe pola mlijeka, mislim se, i ja sam u toj nekoj kategoriji, ali važno je da se kafom zove.
Riječ po riječ, a godina još mlada i nova pa je očekivano krenula i priča o dočeku, gdje je ko bio, kako je bilo. A onda i ona neizbježna, a sjećate li se kako je bilo....Gospar zadovoljan dočekom, i on i supruga su bili u Gradu i bilo im je lijepo, a pohvalio je i gradski prijevoz i organizaciju (u ovom slučaju se nisam oglasila jer moj doček nije baš bio za prepričavati, nije da sam baš prespavala ulazak u Novu jer raskoš pirotehnike to nije dozvolio, ali deboto).
Ali...ma evo ga opet, priča se nekako zakotrljala i u sjećanje smo u tih nekoliko kratkih minutica (koliko jedno muško šišanje može potrajati) dozvali vrijeme iza nas i neke sada već poodmakle godine. Glavno pitanje je bilo kad su, kako i zašto nestale sve one silne zabave kojih je bilo napretek nekada. I ne, nije bilo riječi, ponavljam samo i isključivo o dočecima Novih godina, a ne. Iako, ruku na srce, to je bila polazna točka, pogotovo kad smo shvatili koliko malo hotelskih kuća je imalo organizirane dočeke koji usput rečeno, teško da se uopće mogu priuštiti, bar to ne može naša čeljad koja živi neke ugodne, prosječne živote (znate već kako ide - režije pa sve ono što ostane...).
A nekad...i nije to bilo tako davno, skoro svaki hotel u Gradu je bio otvoren kako za doček tako i za one dane poslije, pogotovo prvi dan i prvu večer mlade godine. I baš ta prva večer bila je nepisano pravilo za dobru zabavu čeljadi iz Grada. Nije bilo hotela u kojem se nije tražio stočić više, nije bilo prostora u Gradu u kojem se nije organizirala zabava, od Lazareta koji su mladima nudili neponovljive trenutke i zabavu bez granica (a opet – sve je bilo u granicama dozvoljenog i prihvatljivog), Gradske, pa do hotela u kojima su nastupali, a ovo mi je nekako najteže reći, ali moram, dakle u kojima su nastupali isključivo dubrovački, kako su se tada zvali vokalno instrumentalni sastavi, domaći muzičari koji su znali kako zabaviti sve one željne zabave (ima ih i danas, ali...tu je bolje stati).
Riječ po riječ i sjećanja su zavladala tim malim prostorom, sjećanja koja na svu sreću još uvijek imamo, ali da bi se neke stvare trebale učiti iz tih naših sjećanja – trebale bi.
Adio vam!
_thumb.jpg)
