Nova kolumna Suzi Sokol: ...A gdje je ljubav...

Bit će to petak 13., ali ako ste mislili da sam zbog tog neobičnog spoja dana i datuma promijenila tijek misli, varate se. Iako, moram biti u potpunosti iskrena, zanimljiva je i ta kombinacija koja u ljudima budi znatiželju i skoro pa nikoga ne ostavlja ravnodušnim i znatiželjnim pa čak ni one koji snažno i glasno poriču tu neobičnu pojavnost i njeno značenje (čini mi se pogotovo njih). 

Da, priznajem, upravo ta je kombinacija bila među prva tri odabira, ali nije isplivala kao broj jedan. Zašto? Pa jednostavno jer protiv ljubavi se ne može (i ne smije). I sad znate, ljubav je ono što će nas pratiti kroz ovih, otprilike 3800 znakova koliko je preporučljivo za jednu kolumnu pa tako i ovu s kojom bih rekla vam nešto. Valentinovo je opet tu, taj neslužbeni praznik ljubavi. Cvijeće će se darivati (a za cijenu se neće pitati), pokloni, večere, pažnja... sve jer Valentinovo je. I sve je divno, sjajno, blještavo i bajno jer...Valentinovo je. I ne mogu da se ne zapitam, po tko zna koji put, zašto se sve nekako svede na samo jedan dan. Dobro, vjerojatno nije tako u svakom slučaju, ali...onako pompozno i javno, bez neugode ili ne daj Bože, srama, ipak je ljubav svedena na jedan dan, a ne bi smjelo. I pritom mislim na sve ljubavi, od simpatija do onih dubokih i snažnih, od one koju djeca osjećaju za roditelje do one prave prijateljske. Sve su to ljubavi i sve bi se trebale slaviti bez obzira na to što je ovaj dan ipak osmišljen za one zaljubljene. Ali, te čarobne dvije riječi VOLIM TE, sigurno ste rekli i mami, tati, braći, sestrama, prijateljici/prijateljima (njima onako u sretnim trenutcima kada vas baš razumiju – a zato su i pravi)...pa to onda zvuči ovako otprilike „Ma baš te volim jer si tu kad treba, bez pitanja, bez traženja, bez ikakvih zahtjeva, jer si tu zbog mene koja sam takva kakva jesam, sa svim svojim manama i vrlinama – baš zato te volim“. E da, i to je ljubav i to kakva, to je ona koja ne propituje i koja sve kaže kada ne izgovori niti jednu riječ, to je nerijetko ljubav koja daje ne tražeći ništa zauzvrat. I naravno, ogromna je sreća moći uživati u takvom prijateljstvu.

I tako ja baš kao i uvijek kada taj dan i datum dođe, malo evociram neke uspomene jer one su tu da bi ih se sjećali. A u sjećanjima, barem meni, bude baš lijepo, jer osmijeh se razvuče čak i onda kada ta uspomena ima neku sjetnu, tužnu notu, a znate i sami da ih je nerijetko puno više. 

Uglavnom, opet điravam butigom i naravno tu i tamo škicnem pogledom na svijet oko sebe, uglavnom shvatim kako to više nije jedan već puno svjetova. Naime, u današnje doba skoro pa je svak svijet za sebe. I opet ću reći nažalost. Svugdje srdašca bilo da je riječ o slatkišima ili kikarama, kušinićima, razno raznim čombima...sve srce do srca. A ispred butige, gospar Mato ovoga puta uz verduru donio cvijeće, žuti se mimoza – moja najdraža (uvijek se zapitam kako nešto tako nježno, krhko i pahuljasto može opstati jedino u ova zimska doba –priroda je baš čudo).

Uzela sam jednu granu, sama sebi (a to vjerujte zna biti najbolje od svega) i odmah mi je sve izgledalo ljepše. S televizora reklame, sve zove na kupovinu, rezervacije, na jedno veliko potrošačko ludilo, a iz zvučnika hrapavi Akijev vokal pjeva i pita se...“A gdje je ljubav“. Za zapitat se...ili ne?

Jer dok sam nešto kasnije sjedala i pisala ovaj tekst, stvorio se moj mali (veliki) sin i u krilo mi stavio ogroman boket. Rijetko ostajem bez teksta (znate to), ali tad jesam...za njim njegov dobar prijatelj i...novi boket. Ne pronalazim riječi, samo suze...i pitam – zašto djeco? Kažu – zaslužila sam. Pa sad vi meni recite – gdje je ljubav?! 

Adio vam!