Mediteranska ispovijest Borisa Njavra: „Priče o ljubavi, ratu i dvije stare“

To je prostor u kojem se more i kamen, ljubav i rat, humor i tuga ne razdvajaju, već postaju jedno. U njemu odzvanja glas pisca koji, poput Antuna Gustava Matoša, u maloj formi stvara veliku misao. Kao što je Matoš svojom novelom „Moć savjesti“ 1892. godine unio novu moralnu i estetsku svježinu u hrvatsku pripovijetku, tako je i Njavro savremenom pričom uveo čitaoca u čarobni svijet Mediterana i Dubrovnika, đe svaka riječ miriše na so, vino i uspomenu. Njegove priče su ispovijesti vremena i ljudi. Nema u njima lažnog patosa ni površnog moralisanja, već čista, ljudska emocija. Likovi su obični, a istovremeno složeni, puni ironije, prkosa i topline. Svaka priča nosi jednu ljudsku istinu, često ispričanu s blagim humorom, ali i s tugom koja dolazi iz iskustva. 

U priči „Pljačka ostave“ sve počinje banalno. Muž i žena, u miru večeri, primijete da je svijetlo u ostavi ostalo upaljeno. Kada on izađe da ga ugasi, ugleda sjene i pomisli da neko unutra krade. Počinje panika, poziv policiji, nervozni dijalog, komične situacije koje prerastaju u oštru satiru o birokratiji i besmislu. Policija reaguje tek kad čuje da je „počinjeno ubistvo“, i dolazi prekasno. Njavro kroz ironiju pokazuje koliko je ponekad smiješan sistem koji bi trebalo da štiti građane. U pozadini smijeha krije se ozbiljna poruka o odnosu između pojedinca i države, o nepravdi koja se često maskira administrativnim “vrlinama”. 

Priča „Kokot – Pijevac – Petlić“ smještena je na ničiju zemlju, između dvije linije fronta. Tu usred rata, pojavi se pijevac koji slobodno prelazi s jedne strane na drugu. On ne zna za granice, za zastave, za podjele. Njegovo pjevanje podśeća vojnike s obje strane na dom, na jutra prije ratnih zvona. Kad se odluče da ga zajednički uhvate i zakolju za ručak, u tom trenutku nastaje paradoks ratnici se ujedinjuju oko banalnog čina, ali ne i oko ideje mira. Njavro tu nalazi ironiju života i smrti, pokazujući da su i u ratu ljudi sposobni za smijeh, ali da se iza svakog smijeha krije nemoć. Pijevac postaje simbol slobode, ali i žrtva, kao i svaka nada u vrijeme razaranja. 

U priči „Stisni se malo“ prostor nije ratno polje nego gradski autobus, ali je duhovna skučenost ista. Gužva, vrućina, uzdasi, nervoza i ona rečenica koja se ponavlja kao refren: „Stisni se malo!“ Njavro u toj svakodnevnoj sceni prepoznaje metaforu čitavog društva. Ljudi se guraju, trpe, mrmljaju, ali niko ne pomjera sebe. Njegovi junaci su sabijeni ne samo u prostoru nego i u duhu. Humor je blag, ali gorko istinit. Svaka replika nosi sloj ironije. U završnici, kad pripovjedač pomisli da smo se „svi stisli i u autobusu i u životu“, čitalac shvata da je Njavro rekao mnogo više od priče o javnom prevozu. 

U „Narančinu“ se vraća mediteranski ton, vedrina i toplina. Glavni lik, stari težak poznat po tome što svima dijeli naranče iz svog vrta, simbol je jednostavnosti i dobrote. Selo ga voli i podsmijeva mu se ali ga pamti po osmijehu i blagosti. Kad umre, svi shvate da je s njim otišao i dio svjetlosti. Naranča, koju je dijelio, postaje simbol dobrote i života. Njavro gradi lik pun topline i ljudske mudrosti, čovjeka koji nije imao ništa, a davao je sve. To je priča o malom čovjeku koji je bio veliki, o običnoj dobroti koja nestaje iz svijeta. 

Priča „Susret“ vraća nas u sferu intime i sjećanja. Muškarac i žena, nekadašnji ljubavnici, slučajno se sretnu na ulici. Njihov razgovor traje kratko, gotovo bez značenja, ali u svakoj riječi, u svakom pogledu, krije se prošlost. „Kako si?“ postaje pitanje o svemu što je bilo, „Dobro, a ti?“ postaje potvrda da su oboje preživjeli svoje uspomene. Kad se rastaju, ostaje ośećaj prolaznosti i praznine. Njavro majstorski prikazuje neizrečeno, ono što se ne može reći jer bi previše boljelo. To je priča o prolaznosti, o onome što ostaje kad ljubav prestane, ali uspomena ne umire. 

U „Nakon svake granate“ Njavro prikazuje rat iznutra, mirno gotovo spokojno, bez krika. Glavni junak, običan čovjek, nakon svake detonacije ponavlja isti ritual. Zapali cigaretu, gleda rupe po zidu i broji ih. Stara susjeda izlazi i prebrojava kokoške, đeca ponovo iznose loptu, a život, uprkos svemu, nastavlja svoje krugove. Taj paradoks života usred smrti čini suštinu priče. Nakon svake granate, ljudi su malo više mrtvi, ali i malo više živi, jer svaka preživljena eksplozija znači još jedan dokaz opstanka. Njavro ne opisuje rat, on ga ośeća kroz mir koja dolazi poslije. To je poezija preživljavanja, priča o dostojanstvu u strahu.

 A u „Ima li koga da me vidi“ Njavro dostiže najveću ljudsku dubinu. U praznom selu, starac śedi pred kućom i gleda put kojim više niko ne prolazi. Đeca su otišla, komšije nestali, samo on i samoća. Ponekad izgovori: „Ima li koga da me vidi?“ i ta rečenica odzvanja gotovo proročki. To nije vapaj, nego potvrda da je još živ, da postoji. Njavro piše o starosti ne kao o slabosti nego kao o osami u kojoj se čovjek još nada pogledu, dodiru, prepoznavanju. To je možda najtužnija i najljepša priča u zbirci, jer govori o univerzalnoj potrebi da budemo viđeni, da neko śedoči našem postojanju. 

Sve ove priče zajedno čine mozaik jednog vremena, jednog mora i jednog (hrvatskog) naroda. Boris Njavro piše s humorom i tugom, s ironijom i vjerom, s ljubavlju prema riječima i ljudima. Njegova rečenica je jednostavna, ali nosi ritam mora, zvuk galeba, zvuk Dubrovnika. U njegovim pričama nema slučajnih detalja, svaka riječ ima težinu, svaka scena ima smisao. Njegova knjiga je “omaž” malim ljudima, onima koji čine život, ali ne ulaze u istoriju. U njima se prepoznaje duh Mediterana, njegova toplina, prkos i mudrost. U njima se čuje iskreni govor Dubrovnika, onog starog, pomalo izgubljenog, ali još uvijek živog u jeziku i śećanju. Boris Njavro je pisac koji ne gradi svjetove od fantazije nego od istine. Njegove priče su od kamena i soli, od suze i smijeha, od śećanja i nade. On piše kao čovjek koji se śeća, ali i kao onaj koji zna da śećanje liječi samo ako ga pretvorimo u priču. Njegova zbirka je svjedočanstvo o tome da književnost još može biti ljudska, topla i smirena, da može govoriti kroz likove svojih malih heroja iz velikog naroda. Njavro piše da bi nas podśetio da smo svi samo ljudi koji, traže pogled, riječ, osmijeh i priču.

U zbirci „Priče o ljubavi i ratu i dvije stare“ Boris Njavro je sačuvao svjetlost Mediterana i dostojanstvo čovjeka. Njegove priče su poput starog jedrenjaka koji polako, ali sigurno nosi mirise i glasove juga kroz vrijeme, noseći ih s pažnjom i ponosom kao što su ih nekada dubrovački mornari i pjesnici prenosili jedrenjacima širom Mediterana, Evrope i svijeta. Taj duh, koji spaja riječ i more, čini Njavrovu knjigu trajnom  jer dokle god bude Dubrovnika i njegovih pripovjedača, trajaće i priča o ljudskoj toplini, o ljubavi i ratu, o čovjeku koji pamti, prašta i piše.

Biografija Borisa Njavra: 

Boris Njavro rođen je 2. maja 1963. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Dubrovniku. Diplomirao je filozofiju i opštu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Mostaru.

Suosnivač je i od 2009. godine predsjednik Društva dubrovačkih pisaca, te glavni urednik godišnjaka i zbornika Literat. Tokom svoje bogate uredničke i stvaralačke karijere priredio je, uredio i objavio više od stotinu knjiga dubrovačkih autora. Autor je tri zbirke priča i tri knjige kolumni i tekstova o Dubrovniku.

Treći program HRT-a objavio mu je dramski tekst, dok je njegov komad „Skerac sa Svete Marije“ izvela dubrovačka kazališna družina Kolarin. Objavljivao je tekstove u brojnim časopisima i zbornicima, bio glavni urednik lista mladih Laus i Dubrovačkog lista.

Dugi niz godina radio je kao kolumnista nedjeljnika Dubrovački vjesnik i DU list. Uređivao je i vodio osamnaest godina popularnu emisiju „Đirata tirade od Grada“ na HR Radio Dubrovniku, kao i emisije na DU TV i Libertas TV, gdje i danas vodi tjednu emisiju „Uz ulicu, niz ulicu“. Saradjivao je s brojnim novinama, časopisima i medijima u Hrvatskoj i regionu.

Dobitnik je nagrade Grada Dubrovnika 2020. godine za ukupno stvaralaštvo i rad, posebno za knjigu „Ulicama Grada“. Živi sa porodicom u Župi dubrovačkoj, a zaposlen je u Muškom učeničkom domu u Dubrovniku.

Bibliografija

2004. – Ležeći tango, zbirka priča

2005. – Riječi u điru, zbirka kolumni o Dubrovniku

2006. – Priča o nama, dramski tekst

2010. – A sada, sport i glazba, zbirka priča

2011. – Grad u điru, kolumne – razgovori s Dubrovčanima o Dubrovniku

2012. – Skerac sa Svete Marije, dramski tekst koji je izvela Kazališna družina Kolarin (ukupno 38 izvedbi); dobitnik nagrade na Danima kazališnih amatera 2013. godine za tekst

2014. – Najljepše je na ribanju, monodrama emitovana na HTV 3

2020. – Ulicama Grada, knjiga o Dubrovniku, njegovoj istoriji i ljudima – nagrada Grada Dubrovnika 2020. godine

2025. – Priče o ljubavi i ratu, te dvije stare…, zbirka priča

Od studentskih dana objavljuje priče i pjesme u časopisima Život (Sarajevo), Dubrovnik (Matica hrvatska – ogranak Dubrovnik), Literat, Večernji list, kao i na brojnim portalima.

Od 2009. godine osnivač je, predsjednik i urednik Društva dubrovačkih pisaca, takođe glavni urednik godišnjaka – zbornika Literat i drugih izdanja Društva.