Dan kada je Dubrovnik čekao potres koji se nikada nije dogodio

Strah od novih podrhtavanja tla prenosio se generacijama, pa je i najmanji nagovještaj potresa izazivao nemir i zabrinutost. U takvom ozračju početkom ožujka 1892. godine Dubrovnikom se proširila vijest da je bečki meteorolog i samoprozvani prognostičar Rudolf Falb predvidio snažan potres za 28. ožujka iste godine. Prema tim tvrdnjama, potres se trebao kretati pravcem Napulj – Dubrovnik – Sarajevo.

Glasina je ubrzo uznemirila ne samo gradsko stanovništvo nego i širu okolicu. Strah je zahvatio sve slojeve društva, a među seljaštvom se počela širiti i panika, uz uvjerenje da je riječ o sudnjem danu. Tijekom cijelog mjeseca gotovo da nije bilo druge teme razgovora osim nadolazeće katastrofe.

Ipak, dio građana zadržao je dozu skepticizma, smatrajući cijelu priču pretjeranom ili čak izmišljenom. Stariji su se prisjećali ranijih događaja, kada su zbog straha od potresa ljudi privremeno napuštali svoje domove i boravili u improviziranim skloništima izvan grada.

Napetost je dodatno porasla 17. ožujka, kada se osjetio slabiji potres, a strane novine izvijestile da mu je epicentar bio u Italiji. Za mnoge je to bio potvrda da se najavljeni scenarij počinje ostvarivati.

U velikom iščekivanju stigao je i 28. ožujka. Već od ranoga jutra građani su izlazili na otvorene prostore, osobito na Pile i Ploče, očekujući prve znakove potresa. Grad je djelovao gotovo napušteno.

Kako je dan odmicao, a potom pala i večer, postalo je jasno da se ništa neće dogoditi. Očekivana katastrofa izostala je, a Dubrovčani su napokon odahnuli, svjesni da su mjesec dana živjeli u strahu potaknutom glasinama.

Ovaj događaj ostao je zabilježen kao upečatljiv primjer kolektivne panike – trenutak u kojem je sjećanje na prošlu tragediju nadjačalo stvarnu opasnost.