Kolumna Suzi Sokol: Od rođendana do rođendana.. nekadašnje feste i skriveno dijete u meni...
povjetarac
trenutno vrijeme
DUBROVNIK
22.5°C
Vrijeme za 12.06.2024.
12.06.2024. Danas
Max. 22°C Min. 22°C
Vrijeme za 13.06.2024.
13.06.2024. Cet
Max. 25°C Min. 21°C
Vrijeme za 14.06.2024.
14.06.2024. Pet
Max. 25°C Min. 19°C
Dežurna ljekarna
Dežurna ljekarna
Ljekarna Kod zvonika
CHF
CHF
0,964100
GBP
GBP
0,843650
USD
USD
1,076500
Kolumna Suzi Sokol: Od rođendana do rođendana.. nekadašnje feste i skriveno dijete u meni...
07.06.2024 | Zanimljivosti
PROMIŠLJANJE

Kolumna Suzi Sokol: Od rođendana do rođendana.. nekadašnje feste i skriveno dijete u meni...

Autor: Suzi Sokol
Foto: Suzi Sokol
Proteklih nekoliko tjedana bili su „rezervirani“ za proslave pričesti i krizme. Sa svih strana stizale su informacije o zauzetim frizerskim salonima, haljinama koje su se naručivale, odijelima ili barem odjeći s uglavnom prepoznatljivim modnim potpisom

Nekako me to potaknulo na promišljanje, a u svakom promišljanju, bar kad je ova rubrika u pitanju, neizostavna su sjećanja (ima ih svatko, ali kad se nakupe godine onda u njima očekivano svoje mjesto pronađe i puno toga što smo doživjeli, proživjeli, osjetili i to je dobro...ne bi bilo dobro da se ne sjećamo).

 

Dakle, feste u prostorima van domova postale su IN i već dugi niz godina to je svojevrsna praksa. Razumljivo, očekivano...lakše je sjesti, naručiti i u konačnici platiti, nego po cijele dane doma pripremati, pa ti treba ovo pa ono pa prostor koji teško da može biti dostatan za sve koje bismo zvali... I sad... trebamo li baš ići u tom smjeru? Naravno, osobna je to stvar i ne treba uopće se uplitati u nečije odluke i želje, ali... Ah, taj famozni ali...pričesti i krizme bile su i prije i ne sjećam se nikakve pomame ni za frizerskim intervencijama ni haljinama i odijelima s potpisom, a ponajmanje za odlascima u restorane gdje sve u konačnici ispadne poput male svadbe. Ručak ili večera i to iznimno lijepa i dobra bili bi u obiteljskim prostorima uz drage, obiteljske ljude...Da bi se domaćica (domaćini) umorili, umorili bi se, da bi bilo u najblažu ruku konfuzno, bilo bi, ali ta konfuzija, ta vesela atmosfera, priča, vika, cika, pjesma, smijeh, vjerojatno i pokoja suza jer u tom moru generacijskih različitosti ni one se nisu mogle izbjeći, dakle sve to vjerujem da je u konačnici i u vašim, baš kao i mojim sjećanjima, ostalo zabilježeno kao predivna razglednica, sjećanje koje ne blijedi.

 

I ni slučajno, ali ni u jednom trenutku nema nikakvih loših promišljanja ili nekih misli koje bi išle u negativnom kontekstu kada je nečiji odabir i želja u pitanju jer gusti su gusti, a ovo je samo promišljanje i jedan osvrt na nekad i sad (ali vi to ionako znate). I nije riječ isključivo o spomenutim festama...evo na primjer rođendani...i oni se kad su manja djeca u pitanju sve više i češće slave u popularnim igraonicama uz zabavljače, tete čuvarice i sve što uz to ide. Mnogi će reći (opet), lakše je, iako je vjerojatno cijena svega što se treba pripremiti u svojevrsnom egalu. I to vjerojatno jest, ali samo kada su financije u pitanju. Ona druga cijena, fotografije na kojima su se zacrvenile oči jer eto nismo na fotoaparatima napravili sve što treba (naravno, govorim o vremenima prije mobitela s pet, šest kamera koje posjeduju), te iste fotografije na kojima nedostaje pola nečije glave (a baš se lijepo namjestila/namjestio), proliveni sokovi, torte na mjestima na kojima ne bi trebale biti, krcato malih sendviča (pašteta, maslo, majoneza, kukumari, salama, sir i tko zna koje varijacije na temu—ipak je to bilo vrijeme prije pizza)...e to je ona druga cijena koja se ne može uopće staviti u kontekst ovih modernih vremena.

 

Ma da se razumijemo, svako vrijeme ima svoje trenutke, ali ono skriveno dijete u meni govori kako se nekadašnje feste, proslave pa makar i samo rođendana (ovo samo nikako nije samo jer svaka godina je posebna, svaka godina je velika i svaka godina je naša), trebalo doživjeti... Ta iščekivanja, to uzbuđenje dok se pripremalo slavlje (nerijetko je cijela zgrada – ja sam u zgradi živjela i živim veliki dio života osim onog najmlađeg koji sam provela u Sustjepanu), dakle, cijela zgrada na ovaj ili onaj način sudjelovala u tom rođendanskom slavlju... Ne znam znaju li danas i prvi susjedi kad vam je rođendan..nekako sumnjam, i to je baš nekako tužno. Znam da novije generacije na ovakvo promišljanje neće uopće reagirati, ali nama – meni, je tada puno značilo to što svi znaju kad je neka festa, to što će svi ako ništa drugo u susretu s vama poželjet vam svako dobro. A to što će otrpiti trčanje, lupkanje, roncanje, pjevanje i decibele za koje mjerači ne postoje (a i tko je tada uopće o mjeračima mislio) to vjerujte nikome nije predstavljalo nikakav problem. Jer, u konačnici, svi su živjeli tako.

 

I da, vraćam se na to da je sigurno i lakše i jednostavnije ne trčati između kuhinje i stola, tražeći mjesto gdje ćete nešto odložiti, staviti, tražiti stočić viška jer je svratio i netko ko nije možda bio u prvom planu, ali je svakako dobrodošao...sigurno je lakše i jednostavnije prepustiti sve to nekome drugome, ali nemojte me krivo shvatiti..tako je bilo dobro dok su u našim domovima odzvanjali smijeh, šale, pjesme i one već spomenute suze kojih jednostavno mora biti. Dijelilo se sve i ono dobro pa i ono loše (loše možda još i više), ali ovoga puta sjećam se samo dobrog. Od rođendana do rođendana, pričesti i krizme ili jednostavno lijepog dana koji smo odlučili zaokružiti druženjem ... i to tamo gdje se najbolje osjećamo...doma.

 

Adio vam!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Zatvori
Pošalji