Biti voljen i biti spreman tu ljubav prenijeti dalje, na svoju djecu nije mala stvar. Biti voljen je nešto što vjerujem velika većina nas priželjkuje, želi, sanja...
I pri tom ne mislim nikako na ono na što ste odmah promislili, biti voljen od djevojke, mladića, partnera, supruga, supruge..ali ne, mislim na ono - biti voljen od roditelja, tih divnih ljudi koji su nam uistinu omogućili sve ili barem sve što je bilo u njihovim mogućnostima, a kako bi mi danas bili koliko toliko kvalitetni ljudi.
Znate, s godinama koje tako brzo prolaze i koje vas, a da i ne znate kako, odjednom stave u poziciju onih koji su vas do jučer vodili kroz život, shvatite kako i koliko je to teško. Tražila sam riječ koja možda ne bi imala takav odjek, ali uloga koju imaju naši roditelji, danas mi, a sutra i vi, baš je teška. To naravno shvatimo tek kada se uhvatimo u koštac sa svim onim što život donosi, ali shvatimo.
Upravo su godine koje su se nanizale do te mjere da bi ih voljela zamrznuti, razlog ovog putovanja u neku moju prošlost i sjećanja. Nekako se ona redovito poklope s vašima jer tu smo neđe, zar ne?! A ovo vrijeme, siječanjska tišina (ako izuzmemo buku oko izbora, ali pasala je i ta...do nove), post festum, kratki dani (pomalo krešivaju ipak) i duge noći, zima, bura i želja za ostankom u toplini doma svog... idealno za usporiti, a možda i zastati. A gdje je najbolje mjesto za zaustaviti se? Doma.
Doma, gdje sve oko nas je prepuno uspomena, sjećanja, gdje svaka slika ima svoje mjesto pa čak i onda ako nije u starom i pomalo iskrivljenom albumu, čak i onda ako se nalazi na dnu neke ladice koja čeka na malo vremena (a kojeg nikad nemamo), čak i tada. I onda krenu...nižu se slika za slikom, stvaraju romani, filmovi, pričaju se priče, nekad bez ijedne izgovorene riječi i shvatite koliko je to vrijedno. Topli čaj i dekica i pregršt fotografija razbacanih okolo odjednom počnu stvarati ono na što smo zaboravili – život. Mozaik se počne popunjavati i svaka kockica ima svoje posebno mjesto.
Nevjerojatno je koliko fotografija imam, vjerojatno i vi, iako..U jednom trenutku i to vrijeme se zaustavilo, fotografije se prorijedile. Razlog? Novo vrijeme, veliki napredak i nove fotografije, one koje čuvamo u „pametnim“ telefonima ne razmišljajući o tome da bi se u jednom malom djeliću sekunde sve moglo izbrisati, nestati. Slika ovdje, slika, tamo, sto i jedan put trenutak je uhvaćen, ali je li i zadržan, sačuvan? Ne znam zašto mislim da će mi fotografije, slike, kako god nazvali te silne foto zapise u mobitelu, pružiti ono zadovoljstvo koje osjetim kada prelistavam albume, otvaram kutije i ladice u kojima se smjestio cijeli život.
Ali ima još jedan detalj koji to prelistavanje učini posebnim i redovito drugačijim. Krenu priče, sjećanja, uglavnom su mamina, a njih je puno, toliko puno da bih mogla knjigu napisati i tako često mi je žao što ih sva nisam zabilježila negdje kako ne bi u jednom trenutku nestala i iz mojih sjećanja. Svaka slika u koju se pogleda otvara neko poglavlje, poglavlje koja nas poveže u prizivanju nekih pomalo zaboravljenih trenutaka, a taj osjećaj je baš dobar. Zaboravljamo koliko jedan jednostavan razgovor može dobroga učiniti, koliko nas može izmjestiti iz ovog užurbanog ritma i pomoći nam da pronađemo prave vrijednosti. I zato je ova zima ponekad jako dobra, ma što dobra, odlična. Osluškujući buru, ali i motor klima uređaja koji je sada već u petoj brzini i samo se mogu nadat da će izdržati ovo zimsko razdoblje, stvaramo nove uspomene, nova sjećanja i usporavamo ritam kako bi, makar i na kratko u toj sigurnoj luci (toplom i priznat ću vam, još uvijek na kolače mirišljivom domu, ali nemojte nikome reć), stvorili uspomene za cijeli život. A to je privilegija.
Adio vam!